3. UVOD
Malo je ličnosti u istoriji čovečanstva čiji je život i rad
ostao nedovoljno istražen u onoj meri koju zahteva
zagonetna ličnost čoveka kome se pripisuju mnoge novine
u velikoj lepezi nauka kao što je to slučaj sa Pitagorom sa
Samosa. Veliki raspon nauka među kojima su matematika,
fizika, astronomija, muzika, filosofija, istorija i mnoge
druge proizašle svoj postanak ili razvitak duguju delatnosti
Pitagore i njegovog bratstva. Kao što je uticalo na razvoj
klasične nauke i društva u širem smislu, tako je pitagorino
bratstvo uzeto za prvo u istoriji poznato zapadno mistično
tajno društvo čije delo baštine savremena teozofska tajna
društva – slobodni zidari i neki viteški redovi nastali u
srednjem veku.
Za Pitagoru se vezuje mnogo pojmova u kojima je bio
prviprvi je pojam upotrebio pojam filosofija
odgovarajući na pitanje '' šta si ti?'' sikionskog tiranina
Leona. Kasnije je ovoj reči davano značenje prijatelj
mudrosti (φιλοσ-prijatelj, σοφια-božanska mudrost).
Međutim, Pitagorina filosofija ima drugačije značenje –
prijatelj Boga koji je vrhovni princip mudrosti. Takođe,
prvi je grčkoj reči mathematike dao konkretno značenje po
kome je danas nama poznata. Tako je i u astronomiji prvi
postavio Sunce u centar stvarajući na taj način ideju o
heliocentričnom sistemu koju će kasnije da razradi Galileo
Galilej. Pitagorejsko bratstvo je prvo u helenskom svetu
istaklo i sprovelo u delo ideju o jednakosti žena i
muškaraca, brižljivo negujući kult materinskih misterija.
Takođe, bratstvo je među prvima počelo sa intenzivnim
proučavanjem muzike kao leka za dušu i medicine kao
3
4. leka za telo. Učenje u preseljenju duše (metempishosa)
predstavlja apsolutnu novinu u helenističkom svetu.
Prirodno, Pitagora nije uvek imao istomišljenike te je
njegovo učenje primano sa određenom dozom podsmeha
ili skepse. Koliko smo bili u stanju da uporedimo na
osnovu dostupne literature, većina istoričara je prihvatila
osnovu onog Heraklitovog suda: ''Mnesarhov sin Pitagora
istraživao je više i dalje nego svi ostali ljudi, a skupljajući
razne spise on je svoju mudrost video u onome što nije
ništa drugo nego mnogoznalaštvo (πολυµαθ⇓) i loša
veština (κακοτεχνη).'' Nejasno je zašto je Heraklit
upotrebio izraz κακοτεχνη koji u bukvalnom prevodu
znači loša veština, rđava veština, ružna veština.
Pretpostavka B. Pavlovića je da ovim izrazom Heraklit
ocenjuje navodnu Pitagorinu sklonost veštačkim
konstrukcijama iako ostaje otvoreno pitanje da li se ovde
misli na Pitagorine spise ili njegovo mnogoznalstvo. Sa
druge strane, Herodot o Pitagori piše kao o velikom sofisti
tj. velikom filosofu, čoveku vrlo veštom u mudrim
stvarima.
Zlobni i cinični stavovi većine savremenika Pitagorejskog
bratstva bili su u većoj meri isprovocirani mističnošću
društva i njegovom zatvorenošću prema svima onima koji
nisu posvećenici. Tako je mnogima koje navode Laertije,
Anaksagora, Jamvlih i Porfirije bilo nerazumljivo
pitagorejsko insistiranje na pručavanju matematike,
nastojanje za očuvanjem duše i zanemarivanje
materijalnog sveta. Ono što je činilo kamen spoticanja u
razumevanju spoljašnjeg sveta prema Bratstvu bila je
nespremnost i često vrlo logična nemogućnost posmatrača
sa strane da shvati Pitagorine zapovesti kojih se držao
svaki pitagorejac. Istini za volju, ni samo Bratstvo nije
4
5. imalo potrebu za nekim naročitim prijateljstvom sa
profanima. Sami sebi dovoljni, pitagorejci su ostavljali za
sobom velika saznanja uvek ih dosledno pripisujući
samom Pitagori – čak i nakon njegove smrti.
Autoritet Pitagore u bratstvu je bio nesumnjiv i nikada se
nije pokušalo ni da dovede u pitanje učenje Velikog
Učitelja. U tradiciji samog bratstva bilo je negovano
verovanje da je Pitagora sin Apolona i o njemu se govorilo
da kao o božanstvu- što je on u očima svakog pitagorejca i
bio. '' On je rekao'' predstavlja rečenicu koja je bila najjači
argument za prihvatanje bilo koje tvrdnje.
Svakako da je postojalo određeno preterivanje vezano za
samog Pitagoru kome su bitno doprineli nepouzdani
biografi (Jamvlih i Porfirije) i mit koji je pre njih stvoren
o velikom filosofu u svetu kultura Sredozemnog mora.
Činjenica da ova dva glavna Pitagorina biografa pišu o
njemu skoro ceo milenijum kasnije, pišući iz jednog
sasvim drugog vremena o ličnosti koja je za života bila
obavijena mitom, mora da izazove veliki oprez kod
istraživača. Zahvaljujući živoj tradiciji, danas je veoma
teško odrediti istorijski lik Pitagore i postaviti ga u realne
okvire. U tom smislu ovu knjigu treba shvatiti kao pokušaj
rasvetljavanja uloge velikog filosofa i njegovog bratstva u
daljem razvoju filosofske i svake druge misli.
Prvo poglavlje ove knjige govori o Pitagorinom rođenju,
odrastanju koje je praćeno intenzivnim podučavanjem od
strane nekih od najpoznatijih filosofa toga doba – Ferekida
i Talesa. Ovaj drugi je imao naročito veliki uticaj na
mladog Pitagoru koji je, sa druge strane, od velikog
učitelja usvojio ideju o besmrtnosti duše koju je kasnije, u
okviru škole na Krotonu, potpuno razvio i ostavio
učenicima u nasleđe.
5
6. Drugo poglavlje govori o Pitagorinom boravku u Egiptu,
načinu na koji je prihvaćen od egipatskog sveštenstva i
posvećen u Izidine misterije. Ovo poglavlje obrađuje i
Pitagorino ropstvo u Vavilonu kao i njegovu saradnju sa
Magima u čijim je obredima i učestvovao što jasno
ukazuje da je Pitagora i ovde postao posvećenik misterija.
Nije poznato kako se Pitagora oslobodio ropstva ali je
izvesno da se to dogodilo nakon Kambizove smrti.
O njegovom povratku na Samos i pokušaju da ovde načini
filosofsku elitu i nemogućnosti da to ostvari, govori se u
trećem poglavlju. Pitagora nakon kraćeg zadržavanja
prelazi u grad Kroton koji se nalazio u koloniji Velika
Grčka na Apeninskom poluostrvu i tu osniva bratstvo.
Aristoktatska ideja koju je Pitagora podržavao uveliko je
bila živa u vreme njegovog dolaska na Kroton, tako da je
bratstvo filosofski uobličilo svoj stav prema vlasti koja je
trebalo da bude u skladu sa njegovim etičko-filosofskim
učenjem. U ovom poglavlju govori se o pravilima
svakodnevnog života pitagorejaca koja je Pitagora kazivao
u vidu sentenci. Asketski način života i duboka
posvećenost materinskim misterijama, između ostalog,
izdvajala je ovu školu koja je po mnogo čemu jedinstvena
u antičkom svetu.
U četvrtom poglavlju detaljno je obrađeno religijsko –
filosofsko učenje pitagorejaca. Ono što su oni uneli kao
potpuno novo u filosofski svet antičke Grčke ogleda se u
učenju o seobi duše (metempsihozi), učenju o brojevima
kao osnovi svega iz čega je proizašlo učenje o harmoniji i
poštovanje materinskih misterija. Ova tri postulata čine
okosnicu Pitagorinog učenja na osnovu koje je
pitagorejsko bratstvo dalo veliki doprinos razvitku i
6
7. napretku savremenih nauka kao što su matematika, fizika,
astronomija, muzika i mnoge druge.
Ustanak u Krotonu i progon pitagorejaca naziv je petog
poglavlja koje opisuje period buna pristalica demokratije
protiv aristokratske vlasti. U ustanku koji je buknuo širom
Velike Grčke pa i u Krotonu, prvi su na udarcu bili
pitagorejci kao nosioci ideje vladavine aristokrata. Veliki
broj pitagorejaca je pobijen već u prvom naletu ustanika
dok je sam Pitagora jedva preživeo ovaj ustanak. Umro je
par meseci kasnije nakon četrdesetodnevnog posta u
hramu Muza.
O kasnijem organizovanju ostataka Pitagorinog bratstva,
istaknutim nosiocima njegove ideje kao što su Arhita i
Filolaj kao i filosofima koji će Pitagorino učenje
inkorporirati u svoje poput Platona i Aristotela, govori se u
šestom poglavlju. Kasnije će novopitagorizam i
neoplatonizam imati vrlo malo razlike i Pitagora će, preko
Platona, ući u srednjovekovnu kulturu i filosofsku misao.
U ovom poglavlju dali smo kratak pregled zastupljenosti
Pitagorine ideje u zapadnoevropskoj, vizantijskoj
filosofskoj misli Islama.
U odeljku Pitagora i filosofija i teologija našeg doba
pokušali smo da damo kratak pregled današnjeg shvatanja
Pitagorinog rada i uticaja u razvitu filosofske i teološke
svesti savremenog društva. Kako je pojava Slobodnog
Zidarstva obeležila novi vek i savremeno doba, a ona
tretira Pitagoru kao jednog od posvećenika misterija,
smatrali smo da je neophodno najpre obraditi ovaj deo
savremene filosofije.
Koncepcija knjige zahtevala je dodatna objašnjenja koja
najbolje ilustruju izvori koji na bilo koji način govore o
Pitagori i njegovom bratstvu. Stoga su isti dati na kraju
7
8. ove knjige – u prvom su Zlatni stihovi, osnova etičkog
učenja bratstva, doneti u prevodu našeg poznatog heleniste
Miloša N.Đurića. U drugom dodatku nalazi se odabir
najvalidnijih izvora o Pitagori i njegovom bratstvu.
Zastupljeni su filosofi od Platona, Aristotela, Jamvliha,
Josifa Flavija, Herodota, Pausanije, Strabona i Plutarha,
preko Laertijea, Ovidija, Cicerona i Apuleja do Klimenta
Aleksandrijskog, Evsevija Kesarijskog i Stobeja sa
Anaksagorinim fragmentima. Smatramo da će, naročito
ovaj dodatak, biti od koristi daljim istraživačima ove
tematike.
U Nišu, 25.decembra 2005.
Nebojša Ozimić
8
9. ROĐENjE I
UTICAJI PRVIH UČITELjA
O samom mestu rođenja Pitagore u izvorima postoji
izvesno nesaglasje. Kliment Aleksandrijski navodi da je
Pitagora Samoski prema Hipobotu bio je sin Mnesiarha.
Aristoksen u vojoj knjizi Život Pitagore, kao i Aristarh i
Teopomp, govori da je on rodom iz Tira. Prema Neantu
(Neanthes), on je rodom iz Sirije ili iz Tira. Na ovaj način,
ispostavlja se da je Pitagora rođenjem varvarin.
(Strom.I,62,1–3). Mi smo se opredelili za Samos kao
mesto rođenja– što je i najčešće iznošena tvrdnja u
izvorima – dakle, za onu mogućnost koju podržavaju
najpoznatiji Pitagorini biografi (Lertije, Jamvlih i
Porfirije) smatrajući da izvore koji govore o nekom
drugom mestu rođenja treba uzeti sa određenom rezervom.
Prema Pausaniji, koji nam daje Pitagorin rodoslov,
Pitagora je u četvrtom kolenu potomak Hipaza koji je,
usled neuspelog otpora koji je pokušao da pruži Doranima,
napustio Flijunt i otišao na ostvo Samos. Pitagora praunuk
Hipazov, unuk Eufronov a sin Mnezarha, rodio se na
ostrvu Samos najverovatnije 571-570.p.n.e. a umro oko
497. Samo rođenje Pitagore vezano je za čudo i
proročanstvo.
Kada je Mnesarh, koji je bio rezač dragog kamenja,
poslom bio u Delfima odlučio je da pita proročište o
sudbini njegovog puta u Siriju. Kada je proročica Pitonija
sela na zlatni tronožac, nije odgovorila na pitanje koje joj
je postavljeno, ali je rekla Mnesarhu da je njegova žena
noseća i da će roditi sina koji je predodređen da podari
ljudima lepotu i mudrost i koji će svojim životom i
učenjem doneti napredak čovečanstvu. Mnesarh je, prema
9
10. legendi, bio do te mere impresioniran proročanstvom da je
ime svoje žene promenio u Pitasis, u čast delfijske
proročice. Po istom principu, kada je sin rođen, Pitagora je
dobio ime po sveštenici u Delfima (njegovo ime znači
''glasnogovornik Pitijinog'' proročišta u Delfima).
Kada imamo u vidu poznatu Heraklitovu zamerku da je on
bio mnogoznalac kao Ksenofan i Hekatej (''mnogo znanja,
mnogo kaišarenja''), može se izvesti zaključak da je
Pitagora već na Samosu bio učitelj filosofije, tim pre jer
imamo Laertijeovo svedočenje da je po želji strica Zoila
bio učenik Ferekida Sirijca i potom Hermodama, potomka
Kreofilovog. Pred kraj svoga života Tales iz Mileta je bio
poslednji učitelj Pitagore koji je tada imao između 18-20
godina; on je najverovatnije bio onaj autoritet koji je
učenika uputio u egipatske misterije. Nimalo nije
zanemarljiv profil Pitagorinih učitelja – Ferekid je bio
mantičar i astronom, koji je znao tajne feničanske spise
dok je Tales, pored astrologije i geometrije koju je naučio
od Egipćana, ostao poznat po svome učenju o besmrtnosti
duše. On je često je posećivao Egipat i družio se s
tamošnjim sveštenicima gde je bio posvećenik misterija.
Pitagori su u Egiptu, gde je bio obrezan i iniciran u
misterije, učitelji bili sveštenik Oinufriks i jedan od
vrhovnih sveštenika Sonhis. Prema Plutarhu, običaj da
govori u kratkim sentencama Pitagora je usvojio po uzoru
na hijeroglife1. Pored svega, Talesu se pripisuje sentenca
''Spoznaj samoga sebe'' koja će kasnije postati jedno od
osnovnih učenja Pitagore zatim i Sokrata.
1
Plutarch, Isis and Osiris, 354 e-f
10
11. UPOZNAVANjE SA MISTERIJAMA
EGIPTA I MESOPOTAMIJE
Pitagorin odlazak u Egipat oko 535 g.p.n.e. iniciran je od
strane samskog tiranina Polikteta da bolje upozna
ustanove i mudrost egipatskih sveštenika. O dolasku i
Pitagorinom boravku u Egiptu preciznije podatke ostavio
je njegov učenik i biograf Porfirije. Prema ovom izvoru
Pitagora se, preko Polikrata, preporučuje kralju Amazisu
da bi došao do egipatskih sveštenika. Amazis ga upućuje
na Heliopolite koji ga, sa izrazima prividnog poštovanja,
upućuju sveštenicima Memfisa kao starijima dok ga ovi, iz
istog razloga, šalju u Tebu gde ga sveštenstvo, iz straha od
Amazisa, prihvata uz neuobičajeno stroga pravila. Tek
kada su videli da Pitagora sve spremno prihvata, dopustili
su mu da prinosi žrtve i inicirali ga u misterije. Potvrdu
ovih podataka nalazimo kod Laertijea koji nas izveštava
da je Pitagora, boraveći u Egiptu, ''naučio jezik
Egipćana... ulazio i u egipatska svetilišta i tamo su mu
ispričali sve božanske tajne''2
Kada je kralj Persije Kambiz II napao Egipat Polikrat je
okrenuo leđa saveznicima u Egiptu i pružio mu pomoć
poslavši četrdeset brodova. Nakon što je Kambiz odneo
pobedu u bici kod Pelusijuma u delti Nila razrušivši i
pokorivši Heliopolis i Memfis, otpor Egipćana je slomljen.
Pored ostalih, u zarobljeništvo je odveden i Pitagora. O
ovom događaju presudnom za mnoge kasnije filosofsko2
Diog. Laert.,Životi, 8,1,3
11
12. matematičke stavove Pitagore, piše Jamvlih '' Pitagoru su
odveli Kambizovi sledbenici kao ratnog zarobljenika. Dok
je bio tamo, rado je sarađivao sa Magima... i bio je upućen
u njihove svete obrede i mnogo naučio o veoma
mističnom poštovanju bogova. Ovde se usavršio u
aritmetici i muzici i ostalim matematičkim naukama koje
je naučio od Vavilonjana''3 Kliment Aleksandrijski navodi
da je je Pitagora bio učenik čuvenog persijskog maga
Zoroastera čije je tajne knjige imao prilike da proučava.4 U
isto vreme Kliment skreće pažnju da je Aleksandar u spisu
O pitagorejskim simbolima naveo asirca Nazarata kao
jednog od učitelja Pitagore. Ostaje otvoreno pitanje ko je
zapravo bio onaj koji je uveo Pitagoru u Zoroastrizam.
Zaratustra ili Zoroaster, kako se već pominje u grčkim
izvorima, bio je živ u toba (618.-541.)5 Navedeni primeri
samo potvrđuju navode Pitagorinih biografa da je on u
ropstvu koje nije bilo ograničeno samo na Vavilon, stekao
ne malu reputaciju u zoroastrističkim krugovima.
Nakon egpatskih misterija Izide i Ozirisa u koje je bio
posvećen, a koje su bile drugo ime za Demetrijske
misterije, Pitagora se u Kambizovoj imperiji upoznao sa
Zoroastrizmom i osnovama hindu religije.
Iamblich, Vita Pyth., 4, 19
Clem. Alex., Strom., 1, 69, 6. Na ovom mestu treba
napomenuti da su Magi pre svih prvi prorekli rođenje Spasitelja
i da su tri mudraca došla do malog Isusa sleći zvezdu (Мt, 2, 112)
5
Т.Линг, Историја религије Истока и Запада, 102 navodi
da je Zaratustra živeo od 618.- 541. dok A. Koterel, Rečnik
svetske mitologije,22 navodi za period zaratustrinog života
godine između 628- 551. Obe varijante dopuštaju mogućnost da
je Pitagora došao u kontakt sa čuvenim Iranskim prorokom pa
samim tim i mogućnost da je učio kod njega.
3
4
12
14. POVRATAK NA SAMOS I
OSNIVANjE ŠKOLE U KROTONU
Nakon Polikratove i Kambizove smrti 522.p.n.e., Pitagora
je ostao u Vavilonu još dve godine da bi se 520. vratio na
Samos koji je sada kontrolisao Darije. Ostaće nepoznato
kako se ( ili ko je) Pitagora izbavio iz ropstva. U svakom
slučaju, neposredno nakon povratka na samos Pitagora je
otišao na Krit da se upozna sa pravnim sistemom koji je
ovde vladao i odmah po povratku na Samos osnovao školu
koju je prozvao polukrug o čemu Jamvlih piše da:
''... je osnovao školu u gradu Samosu, ''Pitagorin polukrug
'' koja je pod ovim imenom poznata još i danas, u kojoj
stanovnici Samosa održavaju političke skupove''6
Pitagora se nije mnogo zaržao na rodnom Samosu.
Nezadovoljan duhom koji je vladao ne samo na Samosu
već i u čitavoj Joniji, 518. se preselio u grad Kroton na
jugu Apeninskog poluostrva, u koloniji Velika Grčka. Kao
što vidimo, Laertije greši kada Pitagorin odlazak u Kroton
pripisuje nesuglasicama sa Polikratom koji više nije među
živima. Daleko približnije istini deluje Jamvlihov podatak
da je '' Pitagora bio nezadovoljan načinom života ljudi sa
Samosa i interesovanjem za predavanja iako su sa drugih
strana dolazili brojni ljudi da ga slušaju''.7 Možda najbliži
istini je J.Burkhart kada kaže: ''Ne znamo da li je, možda,
želeo da se suprotstavi i onom dionizijskom zanosu koji je
tada nosio grčki svet i kasnije postao tako zloglasan i u
donjoj Italiji kao kult Libera i Libere; sigurno je da su još
6
7
Iamblich, Vita Pyth., 5, 29
Iamblich, Vita Pyth., 6, 29
14
15. poznije pitagorejke bile pristalice čistog, jednostavnog
kulta. U svakom slučaju, on se u jednoj stvari našao na
putu tadašnjeg načina osećanja, upozoravajući sve da
izbegavaju '' častoljublje i slavoljublje, koji najviše
izazivaju zavist, a i kretanje među mnogima'' 8 što je
značilo : '' Dole agon, koji inače vlada celim životom!.'' 9
Sa druge strane, nije isključeno da je Pitagora svoju
delatnost preneo na prostore Velike Grčke predosetivši sve
snažnije persijske udare na Joniju. Kako bilo, na
prostorima Velike Grčke stvorilo se novo sedište helenske
prosvete i moći.
Jamvlih piše i u tome sasvim sigurno preteruje da je
Pitagoru u Krotonu prvi put slušalo preko šest stotina ljudi
od kojih većina nisu bili filosofi već ljudi zadivljeni
njegovom pojavom i načinom života. U isto vreme
Pitagora, kao predstavnik aristokratske političke misli,
vrlo brzo je stekao i veliki broj političkih istomišljenika, s
obzirom da je Velika Grčka bila aristokratska. Škola koju
je u Krotonu osnovao Pitagora i njena organizcija
predstavljale su novinu u dotadašnjem podučavanju ali i u
etičko-filosofskom učenju. Poznato je da su učenici škole
uveli zajednicu dobara – što će se kasnije sresti kod prvih
hrišćana – koja nije trebalo da bude lažna figura jednakosti
već uzajamno izjednačavanje, ispomoć među posvećenima
i kao takva najistinskiji izraz duboke posvećenosti. Tako
je Pitagora od fizičara i astronoma postao etičar i političar
koji je, propovedajući višu i lepšu etiku, zanosio mase isto
onako kako ih uvek i svuda zanosi svako ko propoveda
čisti život.
8
9
Porphyrius, Vita Pyth., 31
J.Bukhart, Povest grčke kulture, 4, 148
15
16. Pitagorinu školu u Krotonu, koja će kasnije postati
poznata i pod imenima Pitagorino bratstvo i Pitagorejsko /
Pitagorovačko bratstvo, neki su smatrali za politička
udruženja što su obrazlagali činjenicom da su svi
aristokratski elementi Južne Italije podržavali Pitagoru i
otvaranje njegovih škola u ovom delu Velike Grčke. Istini
za volju, proučavanje političkog ustrojstva društva
predstavljalo je tek jedan istrgnuti segment iz etičkog
učenja Pitagorejskog bratstva iako je sam Pitagora imao
političku vlast u Krotonu, Sibarisu, Tarentu, Herakleji,
Metapontu, Tauromeniju, Regiji (Ređo), Himeri, Katani,
Agrigentu i drugim gradovima Velike Grčke i južne
Italije. U ovim gradovima nalazila su se pitagrejska
bratstva čiji su članovi uzestvovali u borbi aristokratije
protiv demokratije.
Kada je oko 510.godine došlo do sukoba demokratije
protiv aristokratije u gradu Sibarisu i kada su predstavnici
demokratije
na čelu sa atletom Telisom pobedili,
predstavnici aristokratije, među kojima i pitagorejci, bili
su proterani a njihova imovina konfiskovana. Krotonski
aristokrati su organizovali kontranapad na Sibaris i napad
je u potpunosti uspeo: demokratija poražena, aristokratija
ponovo na vlasti. Ovaj ustanak doveo je do burnih reakcija
demokratije u samom Krotonu gde je ubrzo došlo do
ustanka koji je rezultirao proterivanjem pitagorejaca.
Polibije je ostavio podatak da su između 450- 440. godine
sedišta pitagorejaca spaljivana a oni sami proterivani ili
ubijani.
Kako bilo, uticaj Pitagore i njegovog bratstva na širenje
kulture i obrazovanje ljudi u Krotonu jasno se očituje u
izjavama savremenika samog bratsva koje glase ''Ništa su
16
17. drugi gradovi prema Krotonu'' i Strabonova ''Poslednji
Krotonjanin još je ravan prvom među ostalim Helenima. ''
ORGANIZACIJA BRATSTVA
Od samog osnivanja bratstva Pitagora je ustanovio pravila
za sve članove koja je sam najdoslednije poštovao.
Članovi su se obavezivali zakletvom na lojalnost prema
samom učitelju kao i jedni prema drugima, morali su da
čuvaju tajnu pred profanima, imali su tajne znakove
raspoznavanja dok su Pitagorina predavanja slušali
isključivo noću. Bezuslovno su se pridržavali etičkih
propisa i tek onda, ako su položili ispit, smeli su lično da
dođu pred učitelja i u njegov dom što su smatrali za svoju
veliku sreću. U skladu sa filosofskim učenjem, učenici
nisu smeli da jedu meso, jaja i pasulj.Vino nije bilo
zabranjno ali se preporučivala voda. Najstrožije je bilo
zabranjeno ubijanje životinja koje čoveku ne nanose
ozledu ili uništavanje uzgojenog drveta. Od njih se
očekivalo da se oblače jednostavno a ponašaju skromno,
da se '' nikada ne prepuštaju smehu, a i ne izgledaju
strogo''10. Nije trebalo da se zaklinju bogovima jer ''svaki
čovek treba tako da živi da bude dostojan da mu se veruje
bez zakletve''11. Nisu smeli da prinose krvne žrtve, već da
se klanjaju pred oltarima koji nisu ukaljani krvlju.
Poštovanje zakona je bilo obaveza. Pri kraju dana trebalo
je da sami sebe upitaju kakva su zla počinili, koje su
dužnosti zanemarili, kakvo su dobro učinili. Uvođenje u
10
11
Diog. Laert.,Životi, 8, 1,23 -24
Diog. Laert.,Životi, 8, 1,22
17
18. pitagorejsko društvo podrazumevalo je, dakle, pored
očišćenja tela kroz apstinenciju i samokontrolu, očišćenje
uma naučnim studijama.
Ovo su neka pravila pitagorejskog reda:
Ne jesti bob.
Ne podizati ono što je palo.
Ne doticati belog petla.
Ne lomiti hleb.
Ne prekoračiti poprečnu liniju.
Ne podsticati vatru gvožđem.
Ne zagristi nenačetu veknu hlsba.
Ne trgati venac.
Ne sedati na četvrtinu mere.
Ne jesti srce.
Ne ići glavnim putevima.
Ne dozvoliti lasti da se gnezdi pod krovom.
Ne ostavljati u pepelu trag lonca kada se digns sa vatre,
nego ga poravnati.
Ne gledati u ogledalo pokraj svetla.
Kada ustaneš sa ležaja, smotaj ga i izravnaj otisak tela.
Istovremeno, pripadnici bratstva delili su se prema
stepenima kojima su pripadali, mada se ne može tačno
utvrditi broj nivoa na kojima se odvijala nastava. De
Krešenco smatra da je Pitagora učenike podelio u dve
kategorije: matematičare, odnosno one kojima je bilo dozvoljeno da pristupe "znanju" (mathemata), i
akusmatičare, koji su pripadali samo spoljašnjem krugu
slušalaca koji su mogli samo da slušaju. 12 Akusmatičari
Krešenco, Predsokratovci, 48; Iamblich, Vita Pyth., 18, 60,
81 jasno govori da je pola na matematičare i akusmatičare
12
18
19. su mogli u školu da dolaze samo preko dana. Za razliku
od ovog mišljenja, L.Troizi navodi podelu na učenika na
četiri stepena učenja: prvi stepen su činili akuzmatičari
(nazivani i egzotericima) koji nisu bili inicirani i mogli
su samo da slušaju predavanja, drugi stepen je
podrazumevao izučavanje osnovnih principa filosofije,
teologije i drugih nauka dok je na trećem stepenu,
nazvanom stepen savršenstva, započinjalo očišćenje.
Četvrti stepen nazivan je pojavljivanje i tek oni koji su
inicirani na ovaj stepen mogli su da postavljaju pitanja
učitelju i da saznaju sve istine. 13 U svakom slučaju,
učenici nisu mogli da vide samog Pitagoru za vreme
predavanja nisu mogli da vide 14 jer su se predavanja
održavala noću. Istovremeno, polaznici škole bili su
obavezani na ćutanje punih pet godina.
Članovi višeg stepena uzdržavali su se od jedenja mesa i
boba, pridržavali se dijetetičkih i higijenskih pravila, imali
su sve zajedničko, pazili na bračnu čistotu, razvijali
smisao za lepote i radosti porodičnog života i negovanjem
međusobne odanosti i vernosti prema članovima bratstva
utvrđivali moralnu solidarnost. Da se ovde nije radilo o
praznim rečima već o etičkom stavu sprovedenom u delo,
govori primer Klinija iz Taranta koji je, pošto je čuo da je
pitagorejac Proro u nekoj političkoj nevolji izgubi imanje,
otputovao u Kirenu sa blagom da pomogne postradalog
pravljena isključivo na odnosu njihovog interesovanja prema
pitagorejskoj filosofiji kao i to da je Pitagora predavao samo
matematičarima.
13
L. Troizi, Rečnik masona, 253
14
Posle samog predavnja, učenici su mogli da vi svoga učitelja i
čak da ga posete u kući. Diog. Laert.,Životi, 8, 1,10. O
razlozima ovog naizgled čudnog pravila na drugom mestu u
ovoj knjizi.
19
20. brata koga nikada pre toga nije video. Pored ovog, ostao je
zabeležen kao idealan primer bratskog prijateljstva odnos
dvojice pitagorejaca Damonija i Fintije, koje je kasnije
nemački pesnik Šiler opevao u pesmi '' Jemstvo''. Za
samog Pitagoru Laertije piše da je bio vrlo sposoban da
stvara prijateljstva i kada bi saznao da ''neko zajedno s
njim ima njegove simbole smesta bi sklopio sa dotičnim
poznanstvo i učinio ga svojim prijateljem'' što možda i
najbolje ilustruje duh poverenja koji je vladao među
pitagorejcima.
Pitagorejci su prvi u helenskom svetu priznali ženama
ravnopravnost. Jamvlih u katalogu Pitagorejske škole
nabraja niz imena članica koje su bile ili žene ili ćerke ili
sestre članovima bratstva15 Među njima su se najviše
isticale Timiha, Filtija a naročito Pitagorina učenica i žena
Teana i njene ćerke Mija i Dama koje su imale povlasticu
da otvaraju religiozne litije žena. Pitagora je Dami ostavio
svoje spise sa napomenom da se ne saopštavaju nikome
izvan porodice zbog čega ih je ova ostavila svojoj ćerki
Bitali.16 M.N.Đurić skreće pažnju da je ''jedna od
najprimetnijih odlika Pitagorine vaspitačke delatnosti bila
pribiranje brige i pažnje oko vaspitavanja žena'' 17 što
svakako otkriva mističnu stranu Pitagorine ličnosti i
Iamblich, Vita Pyth., 36, 267 nabraja 17 žena:Timihu, ženu
Milije iz Krotona; Filtidu, ćerka Teofrija iz Krotona, sestra
Bindaka; Okelo i Ekelo, iz Lukancev; Hilonida, ćerka lakonca
Hilona; lakonjanka Kratesikleja, žena lakonca Kleonora; Teano,
žena Brontina iz Metaponta; Mija, žena krotonca Milona;
Lastenija iz Arkadije; Gabrotelija, ćerka Gabrotela iz Tarenta;
Ehekratija iz Flijunta; Tirsenida iz Sebarisa;Pisiroda iz Tarenta;
lakonjanka Teadusa; Beo iz Argosa; Babelika iz Argosa;
Klehma, sestra lakonca Autoharida.
16
Iamblich, Vita Pyth., 28 ,146
15
20
21. dodatno osvetljava specifičnosti njegovog učenja (o čemu
će biti više reči u odeljku '' Pitagorizam i materinske
misterije'').
Demetra i Kora
17
М.Н.Ђурић, Историја хеленске етике, 111
21
23. UČENjE PITAGORE I
PITAGOREJACA18
Filosofija Pitagore donela je u antički svet dva potpuno
originalna filosofska polazišta: učenje o metempsihozi ili
ponovnom rađanju19 i filosofiju broja kao osnove svega
pri čemu treba podvući da je učenje o harmoniji,
proisteklo iz filosofije broja, predstavljalo kvalitativan
pomak u istoriji etike. Sve ostale ideje koje su iz oblasti
etike, društvenog uređenja, geometrije, muzike i
astronomije koje je Pitagora sa bratstvom poučavao i
proučavao a naročito religijske postavke nužno su bile
vezane za ova dva postulata.
Prema Heraklitu s Ponta, Pitagora je razlikovao
tri puta, tri načina života. Prvi, hodos jeste teoretski,
posmatrački, kontemlativni način života. Drugi je
praktički tj.pragmatički, delatni dok je treći apsolutistički,
utilitaristički.20 Ovaj poslednji način života usmeren je na
to da se stekne bogatstvo; živi se da bi se zarađivalo i
trošilo.
Zbog nemogućnosti da se preciznije odredi koji o u učenju
pitagorejaca jeste izvorno Pitagorin a koji njegovih
učenika,pišući o onome što je podrazumevalo stavove
pitagorejaca koristićemo njegovo ime.
19
Doslovan prevod = učenje o seobi duše. Izraz ponovno
rađanje je više u duhu pitagorejskog učenja pored uobičajenog
pojma seoba duše. (Koplston, Istorija filozofije – Grčka i Rim,
74)
20
Б. Павловић, Пресократска мисао, 106
18
23
24. METEMPSIHOZA –
UČENjE O PONOVNOM RAĐANjU DUŠE
Prema Laertijeu, sam Pitagora je pričao kako je ranije već
bio na Zemlji kao Etalid, zatim Euforb, potom Hermotim i
na kraju, pre nego što je postao Pitagora, Pir. Svega ovoga
se sećao i mogao da priča o svom boravku u Hadu
zahvaljujući tome što je od Hermesa izmolio sećanje na
besmrtnost. Ksenofan je želeći da se naruga učenju o
ponovnom rađanju napisao kako je Pitagora navodno
ugledavši nekog čoveka kako tuče psa, ovome naredio da
prestane jer je u skičanju prepoznao dušu svoga prijatelja.
Ne ulazeći dalje u istinitost ovog događaja niti u
Ksenofanove namere, treba naglasiti da je Pitagorino
učenje o ponovnom rađanju duše bilo revolucionarno i
reformatorsko u sredini i vremenu u kojima je poniklo,
onoliko koliko je nekoliko stoleća kasnije bilo Isusovo
učenje.
Sa osnovama učenja o ponovnom rađanju duše
Pitagora se najverovatnije sreo za vreme svog ropstva u
Vavilonu Pitagorina ideja o ponovnom rađanju duše bila
je očigledna suprotnost sa dotadašnjim kultom mrtvih i s
njim povezanim masovnim pojavama sujeverjaprizivanjem mrtvih i pričama o avetima. Učenje o
metempsihozi delovao je pročistiteljski i oživeo staru ideju
o moći duše i njenom postojanju i posle smrti što se oštro
suprotstavilo homerskoj koncepciji o pričljivim senkama
počivših. Očigledno, Homerova i Hesiodova koncepcija
smrti kao konačnog čina nikako nije mogla da bude
24
25. prihvaćena; J.Burkhart navodi da se '' ni većina bogova
nije mogla oporaviti od nedostojnih stvari koje im je
natovarila na pleća poezija, u prvom redu Homerova
Ilijada.''21 U znak neprihvatanja i gađenja prema ovakvom
učenju o duši, Pitagora je Homera i Hesioda video u Hadu
među onima koji su pod najtežim kaznama. 22 Sa druge
strane, da je imao lepo mišljenje o molitvi dokazuje
činjenica da je o bogovima imao lepo mišljenje; čak
navodi da ne želi da bogovima propisuje njihove darove
ljudima, već im izričito prepušta izbor tih darova.
Pitagora je učio najpre da je duša besmrtna i da se
preobražava u druge vrste živih bića; zatim da se sve što
dolazi na svet ponovo rađa u određenom ciklusu i da
ništa nije apsolutno novo; kao i da se prema svemu
onom što u sebi nosi život, mora odnositi kao prema
onom što nam je srodno. U ovom učenju primetan je
uticaj orfizma s tim što ga Pitagorino učenje dodatno
oplemenjuje : dok orfizam uči da se duša može sjediniti
sa božanskim samo preko primernog života, koji je
uslovljen
asketizmom,
poštovanjem
rituala
i
apstinencije kao i meditacije o onostranom svetu,
pitagorejska askeza, kao već naređena, nije bila askeza
za već nečistu savest nego askeza za one čiste sa
jedinim zadatkom- da bi ostali čisti. Cilj pitagorejske
askeze bio je održavanje čoveka u raspoloženju koje ga
čini dostojnim ljudskog postojanja. 23
J.Burkhart, Povest grčke kulture, III, 255
Iamblich, Vita Pyth., 25 ,111
23
J.Burkhart, Povest grčke kulture, III, 256. М.Н.Ђурић zato
govori o Pitagorinom učenju o ponovnom rađanju duše kao
o ''prečišćenom orfizmu.'' (М.Н.Ђурић, Историја хеленске
етике, 110)
21
22
25
26. Ovakvo shvatanje duše bilo je oštro suprotstavljeno
činu samoubistva. Prema učenju pitagorejaca, ljudi,
obični smrtnici, stranci su u svom telu koje je grobnica
duše. Mi nemamo pravo da napustimo svojom voljom,
dakle, bez Božje volje, ovaj svet. Još plastičnije je ovo
shvatanje izneto u Platonovom Fedonu (62 b) poredeći
smrtne ljude sa stadom a Boga sa pastirom koji brine o
stadu. Smrtnik nema pravo da napusti stado bez
božanske naredbe. Život, prema učenju pitagorejaca,
svakako nije sreća ali izlaz nije u samoubistvu. 24
Pada u oči sličnost u odnosu pitagorejskog poređenja stado (jagnje) -pastir sa kasnijom hrišćanskom slikom u
kojoj je Isus dobri pastir 25 su njegovi sledbenici stado
koje se okuplja oko njega. Baš kao što se sreće
istovetnost pitagorejstva i novozavetne etike u
poređenju, tako se zadržao i isti odnos ovih učenja
prema samoubistvu.
U direktnoj vezi sa metempsihozom na putu ka
pročišćenju je i zabrana većine namirnica koje su se do
tada koristile u svakodnevnoj upotrebi: zabranio je
upotrebu mesa, nekih vrsta riba i boba i ostalih
mahunarki. 26 Zabrana korišćenja boba je onaj deo
Pitagorinog učenja koji nam govori o velikoj vezi
pitagorizma i pitagorejki sa poštovanjem ženskog,
materinskog pricipa u misterijama. Maternitet se ogleda
u svetoj prirodi jaja i mahuna tako da je jesti životinje
koje rađaju iz jajeta greh usled njihove veze sa
materinstvom isto koliko i jesti mahune koje su nosioci
života. Usled toga Pitagora dopušta da se jedu petlovi
Б. Павловић, Пресократска мисао, 106
Јован, 10, 11; 10,16
26
Diog. Laert.,Životi, 8,1,24.
24
25
26
27. (osim belih, koji su posvećeni Mesecu) ali zabranjuje
da se jedu kokoši i tako dalje istom analogijom.
Na ovom mestu jasno je uočljiva povezanost
pitagorejstva sa Demetrinim kultom kao i sa svim
maternitetskim misterijama (o čemu će biti više reči na
drugom mestu u ovom radu).
BROJ- OSNOVA I MERA SVEGA
Pitagorino učenje o broju je jedan od prvih pokušaja
postavljanja pitanja o kvalitativnoj strani zakonitosti u
prirodi. Dok je miletska filosofija prirode u osnovu svega
što postoji stavljala materijalni prauzrok, nazivajući ga čas
''vodom'', čas '' apejronom'', čas '' vazduhom'', dotle su
pitagorejci polazili od broja kao suštine svega. Aristotel je
zapisao da su se ''pitagorejci prvi posvetili matematici i
unapredili je ...smatrajući da su matematička načela u
osnovi svih bića, a kako su brojevi prvi među načelima...
oni su smatrali da su brojevi elementi svih bića i da je
čitavo nebo harmonija i broj.''27 Sve se u prirodi meri,
potčinjava broju, u broju je suština svih stvari tako da
upoznati svet, njegovu zakonitost i strukturu znači
upoznati brojeve koji njime upravljaju.
''Broj, to su sva nebesa ''28 predstavlja osnovno
pitagorejsko
metafizičko-matematičko
načelo.
Za
pitagorejce sastojci broja su '' parno i neparno, a da je od
27
28
Аristot., Metaphys., I, 5, 985 b- 986 а
Аristot., Metaphys., I, 5, 986 а
27
28. njih parno neograničeno a neparno ograničeno; jedno
proizilazi iz obadva (jer je ono i parno i neparno), a
brojevi iz jednog; a i čitavo nebo, kao što je rečeno, jeste
broj ''29 Na osnovu ovog Aristotelovog zapažanja
očigledno je da su pitagorejci broj shvatili prostorno –
jedan je tačka, dva je linija, tri je površina, četiri je čvrsto
telo. U prilog ove tvrdnje je i činjenica da su pitagorejci na
taj način shvatali ''tetraktis'', figuru koju su oni smatrali za
svetu.
Tetraktis ili sveti broj predstavljao je zbir 1+2+3+4 daje
10. Pitagorejci su prema iznetom stavu da je neparni broj ,
jer je ograničen pa samim tim određen i savršen, bolji
nego parni koji je neodređen i nesavršen pa su prema tome
sastavili tabelu od deset suprotstavljenih pojmova iz kojih
se proizvodi sve ostalo.
To su: 1. ograničeno- neograničeno, 2. parnoneparno, 3. jedno- mnogo, 4. desno- levo, 5. muškožensko, 6. mirno- pokretno, 7. ravno- savijeno, 8. svetlotamno, 9. dobro-zlo, 10. kvadrat-pravougaonik.30 Ovu
tabelu Aristotel na drugom mestu naziva tabelom dobara
29
30
Аristot., Metaphys., I, 5, 986 а
Аristot., Metaphys.,, I, 5, 986 а
28
29. jer je imala pretežno etički karakter zato što dobro pripada
onome što je neograničeno.31
Iz ovakvog učenja je proistekao pojam o harmoniji do
kojeg je Pitagora došao proučavanjem veza između
muzike i matematike. Otkriće harmonije kao ujedinjenja
raznovrsnog, pomirenja kontrasta predstavljaju deo
etičkog učenja Pitagore po kome će ostati poznat.
Pitagorejci su vrline svodili na brojeve smatrajući da
različite vrline predstavljaju harmonije suprotnosti, dok su
vrlinu smatrali harmonijom. Oktava je najveća harmonija
u skali a kako su ljubav i prijateljstvo harmonija to je
ljubav = 8. Isto tako su pitagorejci smatrali da se
pravednost sastoji od jednakog pomnoženog jednakim, ili
iz kvadrata ili iz kubnog broja, zato što ona vraća isto za
isto. Stoga su pravednost definisali brojem 4 ili brojem 9
jer je kvadrat parnog broja (2) =4 a drugog neparnog
broja (3) = 9 i jer se jednako vraća jednakim. Tako je brak,
kao harmonija prvog muškog s prvim ženskim (5),
oživljavanje 6, zdravlje 7 dok je broj 10, zbir svetih
brojeva (1+2+3+4) , svešteni broj.
GEOMETRIJA, MUZIKA I ASTRONOMIJA
31
Аristot., Eth.Nic., I, 4,1096 b 2
29
30. S obzirom da su Pitagorejske škole bio proučavale
aritmetiku, geometriju,astronomiju i muziku, sasvim je
razumljivo da su pitagorejci najviše doprineli baš u ovim
granama. Pored toga što su pitagorejci prvi koji su reč
mathematike koristili sa značenjem matematika ( do njih
se ona koristila za učenje bilo čega) 32, dali su veliki
doprinos u razvitku astronomske nauke. Sa njima je
geometrija dobila oblik aksioma, teoreme i uslovljenosti.
Sam Pitagora je otkrio mnogo teorema iako je ona po
kojoj je najpoznatiji –tzv. Pitagorina teorema- doneta iz
Vavilona o čemu nam svedoče glinene pločice koje se
čuvaju na Univerzitetu u Jejlu i Plimptonu.33
В. Дјурант, Живот Грчке, 181
Koplston, Istorija filozofije – Grčka i Rim, 80. Ovaj događaj
Laertije ovako opisuje:''Matematičar Apolodor priča da je
Pitagora prineo hekatombu kada je pronašao zakon da je
kvadrat nad hipotenuzom u pravouglom trouglu jednak zbiru
kvadrata iznad strana koje zaklapaju pravi ugao'' (Diog.
Laert.,Životi, 8,1,12). Svakako da Apolodorovu tvrdnju,
verovatno proizašlu iz nerazumevanja pitagorizma, ne treba
uzeti kao validnu jer je u potpunosti sa Pitagorinim učenjem i
zabranom o ubijanju životinja.Sa druge strane, ne može se
očekivati da Pitagora radi nešto što je direktno suprotno
njegovom etičkom stavu. O bliskoj povezanosti tzv.Pitagorine
teoreme i vavilonske matematike viti rad J. J. O'Connora i E.F.
Robertsona Pythagoras's theorem in Babylonian mathematics,
Yale, 2000.
32
33
30
31. Tablica Plimpton 322
Pitagora je formulisao teoriju proporcije i kroz nju i
''primenu površina'' stvorio geometrijsku algebru.
Pretpostavlja se da je upravo studija proporcija navela
Pitagoru da muziku svede na broj.34
Jednom prilikom, pripoveda Jamvlih, Pitagora je
prolazio pored kovačnice kada je njegovo uho bilo
privučeno redovnim muzičkim intervalima zvukova koji
34
В. Дјурант, Живот Грчке, 182
31
32. su dolazili od nakovnja. Otkrivši da su čekići različite
težine, zaključio je da tonovi zavise od numeričkih
odnosa.U jednom od malobrojnih eksperimenata o kojima
učimo u savremenoj istoriji muzike, uzeo je dve strune
jednake debljine i zategnutosti i otkrio da su, ako je jedna
dva puta duža od druge, kada bi ih trzao, davale oktavu
(odnos 2:1, 3:2, 4:3 9:8); ako je jedna bila jedan i po puta
duža od druge, davale su kvintu ( do, sol); ako je jedna
bila za trećinu duža od druge davale su kvartu ( do, fa
odnos 4:3). Na ovaj način, svaki muzučki interval mogao
je da se matematički izračuna i utvrdi.
Muzika je bila od izuzetne važnosti u
pitagorejskom poimanju sveta. Aristoksen tvrdi da du
pitagorejci koristili muziku da bi očistili dušu, a medicinu
da bi očistili telo. U ovoj tvrdnji vidimo da osnova
Aristotelove teorije katarse zapravo leži u učenju
pitagorejaca. Po uzoru na Apolona i Orfeja koji su bili
božanski muzičari, Pitagora je preporučivao svakome
muzičaru da se bavi muzikom što je i sam činio do kraja
života.
Laertije piše da je Pitagora prva osoba koja je Zemlju
nazvala okruglom i dala svetu ime kosmos. Po Pitagori,
Zemlja je okrugla zato što je među čvrstim telima najlepša
kugla (sfera) a među figurama-krug. Već samo ovakvo
učenje ima svoju estetsku stranu: ideje da je Zemlja oblika
elipse ili kotura zamenjuje stav o savršenom (oblik kugle,
sfere) prema savršenom (čoveku koji živi na njoj, trudeći
se da dostigne savršenstvo).
32
33. Srednjovekovni prikaz Pitagore i Filolaja
Pošto sva tela koja se kreću po prostoru proizvode zvuk
čija visina zavisi od veličine i brzine tela, znači da svaka
planeta u svojoj orbiti, kako je tvrdio Pitagora, proizvodi
zvuk u srazmeri sa svojom brzinom kretanja koji se sa
svoje strane povećava sa njenom razdaljinom od Zemlje.
Po učenju o harmoniji i ove različite note čine harmoniju
ili '' muziku sfera '' koju nikada nećemo čuti upravo zato
što je čujemo sve vreme. Vasionski sklad i ta harmonija
sfera kao univerzalni sistem sajedinstva treba da se ostvare
i u ljudskom društvu tako da Pitagora svojim učenjem vrši
''poporodičavanje i podruštvenjivanje vasione kao i
povasionjivanje porodice i društva jer harmonija vasione
silazi u domaćinstvo pojedine kuće i u domaćinstvo
države.''35
HARMONIJA
35
М.Н.Ђурић, Историја хеленске етике, 114
33
34. Mišljenje da je duša hamonija ili, tačnije, usklađenost
blisko je povezano sa teorijom o četiri elementa. Ovo
učenje, prema Barnetu, nije moglo da pripada najranijem
obliku pitagorejstva jer nije u skladu sa idejom da duša
može da postoji nezavisno od određenog tela što je
potpuno suprotno uverenju da ''bilo koja duša može da uđe
u bilo koja duša može da uđe u bilo koje telo''.36
Prema pitagorejskom shvatanju harmonije, ona je morala
da sadrži tri tada poznata intervala – kvartu, kvintu i
oktavu. Zato je Posejdonije bio u pravu kada rekavši da je
učenje o trodelnoj duši, koje nam je poznato iz Platonove
''Države'', stvarno bilo pitagorejsko.
Iz pitagorejskog shvatanja vasione razvio se
heliocentrični sistem u kome se ogleda i njihova socijalnopolitička misao. U središtu vasione nalazi se vaseljensko
ognjište (koje se još zove '' Divov dom'', ''žrtvenik'' ili ''
veza i mera prirode'' ) oko koga, kao izvora stvaralaštva,
vode kolo druga nebeska tela: nebo (sfera nekretnica),
Kron (Saturn), Div (Jupiter), Arej (Mars), Hermes
(Merkur), Afrodita (Danica), Sunce, Mesec, Zemlja i
Suprotna zemlja.
Postojanje Suprotne planete zamerio je pitagorejcima
Aristotel pišući kako im je cela vasiona broj: devet je tela
na nebu što se vide, a oni dodaju Suprotnu zemlju da ih
bude deset.37 I zaista, dugo se pretpostavljalo da je
Suprotna ili Anti- zemlja u učenju pitagorejaca izmišljena
radi popunjavanja sveštenog broja 10 u kadi. Tokom
20.stoleća astronomi su utvrdili na osnovu konkretnih
parametara da postoji i ta, deseta planeta koju je ekipa
36
37
Aristotel, De anima, A,3,407b 20
Metaphys.,I, 5, 085 b 23 ss
34
35. naučnika sa Maunt Palomara prvi put snimila 31.oktobra
2003.g. Dr Majk Braun sa California Institute of
Technology, Pasana, California uspeo je da teleskopom sa
Maunt Palomar Opservatorije 8. januara 2005. napravi
detaljnije proračune i snimke planete koja je veća od
Plutona i privremeno nazvana 2003UB313 a kasnije je
dobila ime Sedna. Ona se nalazi na rastojanju koje je
jednako 97 udaljenosti Zemlja- Sunce o čemu je izvestila
dnevna i stručna štampa.
Pitagorejska heliocentrična predstava svemira
35
36. Jedan od snimaka Sedne
Drugi autori su u pitagorejskom heliocentrizmu videli
mesto u kome se svi konci helenskog shvatanja sveta ovde
sastaju: ''živa radost što je izaziva postojanje, ljubavlju
ispunjeno poštovanje svemira kojim upravljaju božanske
sile, veliki smisao za lepotu, meru i sklad i veoma prisno
osećana milina zbog spokojstva u državi i porodici.''38
DODEKAEDAR
Jedno od zanimljivih mesta u teoriji brojeva
predstavlja upotreba dodekaedra koji je poistovećen sa
38
М.Н.Ђурић, Историја хеленске етике, 114 nap.39
36
37. ''sferom univerzuma'' ili, kao što je rečeno u Filolajevom
fragmentu, '' sa brodskim trupom'' sfere.39 O ovom izrazu
Barnet kaže: ''Ma šta mislili o autentičnosti fragmenata,
nema razloga za sumnju da je u pitanju izvorni
pitagorejski izraz koji mora da se poveže sa rečju ''kobilica
broda'' koja se primenjuje na centralnu vatru pri čemu se
struktura sveta poredi sa brodom.
Učenje o dodekaedru srećemo u Platonovom spisu
''Fedon'', koji je verovatno napisan pre nego što je u
potpunosti utemeljeno učenje o pravilnim telima. Ovde
nalazimo podatak da je '' prava Zemlja'', ako je gledamo
odozgo, '' višebojna kao lopta od dvanaest komada koža''. 40
Platon o istoj stvari piše na sledeći način: '' Postoji još
jedan, peti sastav; bog ga je upotrebio za univerzum kada
ga je oslikavao ''.41
Dodekaedar je sam po sebi bliži sferi od bilo kog
pravilnog tela; dvanaset delova kože koji se koriste za
izradu lopte predstavljaju pravilne petouglove i da
materijal nije elastičan kao koža dobili bismo umesto
sfere- dodekaedar.
Barnet skreće pažnju da tradicija potvrdjuje važnost
dodekaedra u pitagorejskom filosofskom sistemu. Tako se,
prema jednom izveštaju, Hipas utopio u moru zato što je
otkrio '' sferu sačinjenu od dvanaest petouglova'' a, kao što
je poznato, pitagorejci su kao svoj simbol usvojili
pentagram ili pentalfu. Ovaj simbol je kasnije imao veliku
upotrebu u magiji a Paracelzus ga je koristio kao simbol
Aet. II,6,5
Platon, Fedon,, 110 b 6
41
Timaj, 55 c 4
39
40
37
38. zdravlja što je upravo naziv koji su pentagramu davali
pitagorejci.42
PENTAGRAM
42
Barnet, Rana grčka folosofija, 346
38
39. Pentagram predstavlja jednu od onih geometrijskih
figura za koju se pretpostavlja da ju je Pitagora doneo sa
svojih putovanja i studija po Egiptu i Vavilonu. Kako nas
Jamvlih obaveštava, pitagorejci su upotrebljavali
pentagram kao znak raspoznavanja43 nazivajući ga Ηγιεια,
što bi se moglo prevesti kao zdravlje, u širem smislu reči
život. U grčkoj mitologiji Higija je boginja zdravlja, kćer
Asklepija. U prilog Jamvlihovom navodu o pentagramu
kao znaku raspoznavanja pitagorejaca, govori i podatak da
je Kroton u jednom periodu imao novac na čijem aversu je
bio Pitagora a reversu pentagram.
Mistično značenje reči Higija (UGIEIA) dobija se
ukoliko se krene sa čitanjem ove reči iz donjeg levog ugla
u smeru kazaljke na satu44:
I
G
43
44
EI
Iamblich, Vita Pythagorae, 33; Rječnik simbola, 495
Agrippa, occulta philosophia , III, 21
39
40. U A
Razloženo na elemente dobija se ova tabela:
Slovo Elemenat Osećaj
Uzrast
Godišnje
Mesec
doba
A
Vazduh
Mokro
Dete
Proleće
EI
Vatra
Vruće
Mladost Leto
Druga
četvrtina
G
Zemlja
Suvo
Zrelo
doba
Jesen
Treća
četvrtina
U
Voda
Hladno
Starost
Zima
Četvrta
četvrtina
I
Duh
Božansko Smrt
Razaranje
Nov
mesec
40
Prva
četvrtina
41. Ptolomej je kasnije pentagrama zapisao kvalitete
pet manjih planeta: Venera je pretežno vlažna i dodeljena
Vazduhu; Jupiter je vruć dodeljen Vatri, Mars je suv i
dodeljen Zemlji dok je Saturn Hladan i dodeljen Vatri.
Merkur je sam po sebi neutralan ali se može kombinovati
sa drugim planetama tako da se dodeljuje Duši. Na ovaj
način je dobijeno sledeće:
Merkur
Mars
Jupiter
Saturn Venera
Prema Prolomeju koji je produbio astronomski deo učenja
pitagorejaca, dve planete koje su desno (Jupiter, Venera)
su blagotvorne, dve sa leve strane (Mars, Saturn) su
zlobne dok je peta planeta Merkur neutralna. 45 Sa druge
strane, prema sačuvanim vavilonskim astronomskim
tablicama iz 4.stoleća p.n.e. manje planete pripadaju
znacima Zodijaka u sledećem redosledu Venera, Saturn,
Mars, Jupiter itd.46
Ezoterici srednjeg veka a pre svih Paracelzus, razradili su
simboliku pentagrama skoro do savršenstva tako da je
danas ovaj pitagorejski znak prepoznavanja poznat kao
simbol celovite ličnosti, ljudskog mikrokosmosa. Pošto je
F. Rochberg-Halton,New Evidence for the History of
Astrology, 123
46
F. Rochberg-Halton,New Evidence for the History of
Astrology, 127
45
41
42. beskonačan, pentagram sadrži simbolizam, snagu i
celovitost kruga.47 Takođe, pentagram je simbol savršene
ideje48 a ukoliko nije petougao već petokraka zvezda u
učenju Slobodnog zidarstva
se naziva plamenom
zvezdom koja je kod Egipćana bila slika Izidinog i
Sunčevog sina, tvorca godišnjih doba(...) slika onog
Horusa, simbol pratvari, nepresušnog izvora života, slika
one iskre svete vatre koja je univerzalno seme svih bića.49
PITAGOREJSTVO I MATERINSKE MISTERIJE
Pitagorino učenje i organizacija bratstva karakteristična je
i po tome što je u potpunosti izjednačila muškarca i ženu.
Time je dokazano ne samo to da se ne radi o onome što je
podrazumevala klasična filosofija već o nečem mnogo
dubljem kao što je poštovanje ženskog pricipu pri čemu je
učenjem o seobi duše uspostavljena i jednakost polova u
najdubljem smislu.50 Pitagora je vezan za ženski princip –
delfijska proročica Pitonija proriče njegovo rođenje, od
delfijske sveštenice Temistokleje – Aristokleje prima
znanja, Demetra mu preko herakla daje lek, prema
Hermipu njegov boravak u Hadu beleži majka a on
rukopise zaveštava svojoj supruzi Teano koja ih ostavlja
svojoj ćerki Damo. Ženski princip kao noseći, životvorni
princip je za pitagorejce svetinja i sa time u skladu treba
razumeti savet koji Teano daje nekoj ženi da kada ide
Kamings, Sve o simbolima, 26
Rječnik simbola, 494
49
Rječnik simbola, 495
50
J.Burkhart, Povest grčke kulture, III, 254
47
48
42
43. mužu zajedno sa haljinom skine i stid a kad odlazi da ga
ponovo obuče zajedno s haljinom. Upitana '' koji stid?''
ona je odvratila :'' Onaj zbog koga me zovu ženom .''51
Dakle, ona koja zatrudni i rađa nosi u sebi svetu prirodu
materinstva i onu koja utemeljuje ženski princip;
poštovanje fizičkog materinstva kao svetinje uobličava i
odnos pitagorejaca prema braku.
Prema shvatanju pitagorejaca, rađanje dece je
dužnost a sama obljuba se posebno naglašava. Iz Teaninog
odgovora povodom jedne druge prilike, jasno je da supruzi
ne treba očišćenje pre nego što uđe u Demetrin hram kao
što je to zahtevano u egipatskim plemenima.52 Za
neispunjenje dužnosti ispašta se u Demetrinom
podzemnom domu jer je to ogrešenje o svetinju žene. Sa
druge strane, veliki značaj je imalo
odbacivanje
orijentalnih običaja kao što je polno opštenje sa majkom,
sestrom ili ćerkom53 kao i svakog afroditskog heterizma
koji Pitagoru suzbija ukazivanjem na njiljadugodišnji greh
sramnog dela lokridskog Ajanta. Bahoven skreće pažnju
da se Pitagora najodlučnije suprotstavljao posledicama
kulta Afrodite i izopčenjima kulta Dionisa pri čemu se, u
toj antiafroditskoj usmerenosti, pitagorejci i epikurejci
skoro prepliću.
Povezivanje Pitagore za demetrijski princip
produžava se i u drugim pojavama. Svoju pobožnost je,
kako Laertije navodi, obavljao jedino na žrtveniku
Apolona Životvornog na Delosu stavljajući samo pšenicu,
ječam i žrtvene kolače dok je, prema Porfiriju, Demetri
prineo zahvalnost za spoznaju teoreme u vidu bika
D.Laertije, Životi, 8,1, 43
J.J. Bahofen, Matrijarhat, 636
53
Iamblich, Vita Pyth., 31,210
51
52
43
44. načinjenog od pšeničnog brašna54 čime se jasno stavlja do
znanja da je Demetra i izvor darova duha, kreativna
snaga. U poštovanju zapovesti da se ne lomi hleb (kao
Demetrin plod) nalazi se još jednom princip poštovanja
materniteta iz čega sledi da se narodi ujedinjuju oko
neizlomljenog hleba. Koliko je poštovanje demetrijskog
principa imalo prevagu nad ostalima, vidi se iz činjenice
da je na Pitagorinom mestu podignut Demetrin hram.
Pored navedenog, pitagorejski spisi nazvani Sveta reč koje
je, po tradiciji, zapisala Pitagorina majka za vreme
njegovog boravka u Hadu prikazani od strane pojedinih
autora kao spisi o Demetrijinim misterijama dok je sam
Pitagora doveden u vezu sa Eleusinskim misterijama i
Flijuntom koji se odlikovao Demetrinim misterijama.
Ženski, stvaralački
princip pronalazimo i u
Laertijeovom podatku da je Pitagora predavanja držao
isključivo noću koja je u orfizmu itekako poštovana kao
pramajka svega jer hrani i odgaja mudrog Krona, starija je
od svetlosti, pominje se pre dana kojim vlada. Otuda je
kod pitagorejaca sveti karakter noćnih proročanstava ili
proročanstava u snu kao i pojava da se ovakva
proročanstva vezuju prvenstveno za žene. Samim tim što
je neraskidivo vezana za materinski pricip, noć je pravda;
zbog toga se obavljanje sudske službe članova areopaga
vrši noću, dok se stanovnice Atlantide odevaju u crno kao
sudije u borbi na nemesijkim pogrebnim igrama, sedaju na
zemlju i presuđuju noću. Noć se, dakle, povezuje sa
ženskim, pasivnim i podsvesnim aspektom. Istovremeno,
noć kao i voda predstavlja simbol plodnosti i potencijala;
noć predstavlja nedostatak znanja neposredno pre
54
Porphyrius, Vita Pyth., 36
44
45. otkrovenja, spoznaje i nastupajuće zore. Nedostatak znanja
je neophodan radi istinskog otkrovenja.
Demetra
Za pitagorizam i njegove pojave pa, samim tim,
posredno za demetrijsku misteriju najstarije orfike, vezuju
se Platonovi pogledi na dostojanstvo materinstva o čemu
piše Aristotel55; Sirijan piše o slaganju Orfeja, Pitagore,
Platona dok Ceces prenosi legendu o Platonovoj kupovini
Filolajevih knjiga- Platon ih prima iz ruku ruku
pitagorejskih žena iz čega izvodimo zaključak da ga one
smatraju pitagorejcem.
55
Metaphys., I,6,987 b 11, 988 a 3 ff
45
49. Osnov idealnog društva pitagorejaca očitava se u
njihovoj etici koju nisu odvajali od politike. Pitagora je
odbacivao i tiranidu i demokratiju smatrajući da oba
oblika, s obzirom da se protive svođenju na matematičke
formule, sadrže u sebi nešto neharmonično i sklono
samovolji i zato po njegovoj političkoj doktrini samo
aristokratija uma i karaktera može upravljati državom.
Pitagorina filosofija politike iznosi da nema većeg zla od
anarhije kao i da, zbog toga, oni koji upravljaju treba da
budu ne samo naučno tj. Stručno obrazovani već i da
čoveku budu prijatelji, a oni kojima se upravlja treba da
budu ne samo poslušni nego i odani onima koji upravljaju.
Tek ovim i ovakvim konceptom postignuta je neophodna
harmonija među suprotnostima. Pitagorejsko shvatanje
vlasti Dils komentariše na ovaj način:
'' Pitagorejci su držali - naučivši to od njega
(Pitagore, N.O.), - da je korisno misliti da božanstvo
postoji i da je prema ljudskom rodu tako raspoloženo da
ga nadgleda i da ga ne zanemaruje. Mi trebamo takvu
upravu kojoj se ni po koju cenu nećemo opirati, a baš
takva biva uprava božanstva, ako je zaista božanstvo takvo
kakvo zaslužuje da upravlja svime. Kazivali su da je
čovek zaista već po svojoj prirodi obesno biće, - a to su
govorili s punim pravom, - i da je isto tako nestalno po
svojim porivima kao i po željama i drugima svakovrsnim
strastima: treba mu dakle jedna takva vrhovna moć i vlast
koja će mu nametati razborito suzdržavanje i red. ... A
uopšte su mislili da treba suditi da nema većega zla od
anarhije. ...''56
Kroz političko delovanje pitagorejaca treba sagledati
činjenicu da je tokom 5.stoleća Kroton odneo najveći broj
56
K.H.Diels, Presokratovci, , I, 419-420
49
50. pobeda u Olimpiji dok je pobeda na panhelenskim
igrama, naročito Olimpijskim, bila za pobednika vrhunac
zemaljske sreće i činila najvišu čast ne samo za njega i
njegov rod nego i za ceo njegov grad, čiji je on sin i
predstavnik. Lartje nam saopštava da je Pitagora prvi
počeo da hrani atlete mesom57 tako da će u narednom
periodu prvi pobednik iz Krotona na Olimpijskim igrama
biti Glaukija 588.godine a nakon njega u dugom nizu idu
Likin (584.), Eratosten (576.) i Hipostrat (564.). Zatim se
u periodu od 540.- 504. pojavljuje Milon, prema nekim
izvorima Pitagorin zet, koji je najpre odneo pobedu u
dečačkom rvanju u Olimpiji i Delfima a potom, kao
odrastao atleta šest puta uzastopno pobeđivao u Olimpiji,
isto toliko puta u Delfima, devet puta u Nemeji i deset
puta na Istmu.58 Najverovatnije je Kilon sa svojim
pristalicama napao najpre Milonovu kuću u kojoj je bilo
prema drugim izveštajima oko četrdeset pitagorejaca. 59 U
dugačkom nizu olimpijskih pobednika koji su svojim
pobedama postavljali Kroton na Olimp javljaju se Filip,
Ishomah (508. i 504.), Tisikrat (496.i 492.) kao i Astil,
koji je tri puta uzastopno pobedio u trčanju
(488.,484.,480.)60
Bratstvo je prikupljalo i vaspitavalo najbolje i
najsposobnije snage iz mnogih drugih južnoitalskih
gradova a kako je glas njegovih pristalica često bio
presudan, to je bratstvo vremenom postajalo država u
Diog. Laert.,Životi, 8,1,12-13. Kako atlete nisu bili
posvećenici misterija, niti su upadali u bilo koju grupaciju
vezanu za Pitagorino bratstvo,to verovatno za njih nije važila
zabrana jenja mesa.
58
М.Н.Ђурић, Историја хеленске етике, 110
59
Iamblich, Vita Pyth., 35, 249
60
М.Н.Ђурић, Историја хеленске етике, 110
57
50
51. državi. Pitagorejci su uskoro bili među značajnijim, ako ne
i prvim, ljudima u skoro svim gradovima Velike Grčke i
Sicilije
te je postepeno sva vlast u južnoitalskim
gradovima prešla u njihove ruke i trajala duže od jednog
stoleća. Sam Pitagora nije učestvovao u vlasti ni u jednom
gradu ali je svakako njegova reč bila od presudnog značaja
zbog čega ga Platon označava samo kao osnivača jednog
naročitog načina privatnog života, oštro ga razdvajajući od
državnika i zakonodavca kao što su bili Solon i Haronda.
U sukobima pristalica demokratije i aristokratije
pitagorejci, zagovornici aristokratske ideje vlasti, bili su
poraženi. U Krotonu je na čelo nezadovoljnih građana stao
najbogatiji - Kilon koga je svojevremeno Pitagora isterao
iz škole kao nedostojnog učenja a njemu je iz redova
siromašnih pridružen Ninon. Kako nam Jamvlih
saopštava, Kilon je bio samovoljan i prek čovek, teške i
despotske naravi koji je, navodno, digao ustanak na
pitagorejce u znak osvete Pitagori zbog njegovog
odbijanja da primi Kilona u školu.61 Već u prvom naletu
40 pitagorejaca koji su se tajno skupili u kući krotonskog
građanina Milona bilo je opkoljeno i zajedno sa kućom
spaljeno. Jamvlih piše da su samo dva pitagorejca- Lizis i
Arhita- uspeli da se spasu. Sam Pitagora je prema istom
izvoru uspeo da pobegne na Metapont gde se četrdeset
dana uzdržava od jela i gladuje do smrti u hramu Muza;
prema drugom izvoru, Pitagora je prilikom bega uhvaćen i
Iamblich, Vita Pyth., 35,248 – 249. Mogućnost da je Kilon
podigao ustanak i stao na njegovo čelo iz osvete prema Pitagori
vrlo je moguća jer kako inače objasniti činjenicu da se
najbogatiji građanin Krotona stavlja na stranu mosa.
61
51
52. ubijen kada je prilikom bega odbio da pređe preko polja
pasulja.62
Pitagorejsko bratstvo je sa daleko smanjenim
uticajem nastavilo da postoji u naredna tri stoleća u
različitim grupama širom Grčke. Kliment Aleksandrijski
navodi da su se pitagorejci dugo nakon bune na Krotonu
zadržali u Metapontu, prema drugim autorima ne mali broj
je nastavio svoju delatnost u Tebi dajući naučnike kao što
je bio Filolaj iz Tebe, državnike poput Numa Pompilija i
Arhita dok se treća grupacija zadržala u Flijuntu.
Pitagorejska škola u Tebi pod rukovodstvom Filolaja
iznedrila Simiju , Kebeta, Ksenofila Halkidijca iz Trakije,
Fantona, Ehekrata, Diokla i Polimnasta Flijuntskog. Prema
istom izvoru, pored Filolaja predavanja je držao i Eurit.
FILOLAJ
Jedan od predstavnika poznije generacije
Pitagorinog bratstva je Filolaj o kome imamo nešto više
podataka nego o većini članova bratstva. I njegova pojava
je kao i svakog pripadnika bratstva zaodenuta velikom
mistike.Podaci o Filolaju dostupni su nam iz sekundarnih
izvora i sa te strane su prilično konkretni- doksografi mu
zaista pripisuju razrađenu teoriju o planetarnom sistemu,
ali ga Aristotel u tom smislu uopšte ne pominje već ovu
teoriju prikazuje kao teoriju '' pitagorejaca'' ili '' nekih
pitagorejaca.''
62
Diog. Laert.,Životi, 8,1,39
52
53. Barnet predpostavlja da pitagorejski elementi u
Platonovom dijalogu ''Fedon'' i ''Gorgija'' potiču uglavnom
od Filolaja.63 Takođe, poznato je da je Filolaj pisao '' o
brojevima'' jer ga Speusip sledi u svom opisu pitagorejskih
teorija o tom predmetu uz ogradu da je, najverovatnije,
proučavao većim delom aritmetiku.
Pored navedenog, poznato je da je Filolaj pisao o
medicini i da je, sa pitagorejskog stanovišta, kritikovao
teorije Sicilijanske škole mada se u većem delu radova
samog Filolaja i ostalih pitagorejaca koji su proučavali
medicinu oseća snažan uticaj upravo te, Sicilijske škole
čiji će uticaj na pitagorejce u narednom periodu dovesti do
velikog razvitka medicine.
I pored svih istraživanja koja je sprovodio kao i
predavačkog autoriteta koji je imao u Bratstvu, Filolaj je
ostao poznat po pripovesti koja se nalazi na granici tačnog
i netačnog – po navodnoj prodaji tri pitagorejske knjige
koje je, u ime Platona, otkupio tiranin Dion za stotinu
mina. Prema ovom izvoru, Filolaj se na ovaj korak odlučio
zbog velike oskudice u koju je bratstvo upalo. Kasnije su u
svojim delima Aristoksen i Timon iz Flijunta plasirali
satiričnu priču prema kojoj je Platon prepisao Timaja iz
ovih knjiga. Timon je bio vrlo direktan:
Želji da učenik budeš,
I ti, Platone, umakao nisi.
Jer, srebrnjake mnoge dade
Za malenu knjigu jednu
I pošavši od nje
63
Barnet, Rana grčka filozofija, 326
53
54. Napisa Timaja.64
Hermip, Kalimahov učenik, kaže da je Platon do
pitagorejskih knjiga došao preko Filolajevih rođaka od
kojih je lično otkupio knjige za četrdeset aleksandrijskih
mina i odatle prepisao Timaja. Uzmemo li u obzir i treću
verziju koja ima duboke korene u pitagorejskoj tradiciji
prema kojoj je Platon navedene knjige dobio od
pitagorejki, naći ćemo se pred teško razmrsivim
problemom.
Nijedan izvor ne navodi da li su te knjige
Filolajeve ili se možda radi o onim Pitagorinim beleškama
sa predavanja koje je on zaveštao Teano. Takođe, nijedan
od izvora koji nam prenose podatke o kupovini knjiga ne
priznaje da je video te tri čuvene knjige iako za bar dva
naslova postoji sumnja da predstavljaju ove knjige. Dils je
pokazao kako je rasprava iz tri odeljka O umeću
vaspitanja, o državničkoj veštini i istraživanju prirode bila
sastavljena na jonskom dijalektu i pripisana Pitagori. Ona
je uglavnom bazirana na Aristoksenovom delu
Pitagorejska načela ali datum nastanka je nesiguran.
Nesigurno je i delo za koje se smatra da je
Filolajevo a koje Proklo naziva Bakhe. Ono što nam je još
poznato je da ovo delo pominje i Stobej i ovde prestaje
svako dalje saznanje o mogućim i stvarnim Filolajevim
delima.
ARHITA
64
Timon, fr.54
54
55. Arhita, po jednom izvoru sin Mnesagorin65 a po drugom
Hestijejev66 bio je diktator Taranta i Platonov prijatelj. On
je onaj Arhita koji je uspeo da spasi Platona kada je pao u
nemilost Dionisija koji je hteo ovog da pogubi. U
Arhitinoj ličnosti se ispoljila ona harmonija za kojom je
težio svaki pitagorejac: bio je filosof, naučnik
(matematičar i fizičar), muzičar i sedam puta strateg koji
nikada nije izgubio bitku. Svojim državničkim radom on
je od Taranta napravio središte helenske odbrambene
borbe protiv varvarskih nasrtaja i u svojoj ličnosti ostvario
onaj pitagorejski ideal filosofa vladara za koji Dil kaže:
''O vladarima i podanicima mislili su ovako: za vladare su
kazivali da moraju biti ne samo mudri nego da moraju
takođe ljubiti podanike; i za podanike su kazivali da
moraju biti ne samo poslušni nego da moraju takođe ljubiti
vladare ''67
Na ovom mestu treba reći da je zbog mudrog vođenja
Taranta bio izabran za predsedavajućeg zajednice Italiota
kao i da je izabran za stratega sa neograničenom vlašću o
čemu Strabon piše: '' Do skora su Taranćani imali
preterano veliku moć, a imali su demokratski poredak...a
prihvatili su i Pitagorinu filosofiju, a nadasve Arhitu, koji
je bio na čelu države dugo vremena.'' 68 I na drugom mestu,
o istoj stvari, Demosten govori:'' Arhita je tako lepo i
čovečno upravljao Tarantskom državom i bio na njenom
čelu da mu se slava proširila među sve ljude; on je u
Diog. Laert.,Životi, 8,79
Aristox., fr.13 FHG,II, 275
67
K.H.Diel, Presokratovci, I, 423-424
68
Strabo, VI, 280
65
66
55
56. početku bio preziran, a kada se zbliđio sa Platonom,
postigao je tako velik ugled.''69
Za njega je poznato da je bio Empedoklov učitelj i kao
takav izumeo tzv. Arhitinu čegrtaljku kao četvrti
instrument koji proizvodi veliku buku.
Arhitina
predavanja o moralnoj čistoti a protiv putenih naslada
slušao je Katon koji svoj govor u Senatu započinje
rečima :''Čujte, dakle, predobri mladići, stari govor Arhite
Tarantinca, naročito velikog i slavnog čoveka, koji sam
čuo kada sam kao mladić bio u tarantu s Kvintom
Maksimom.''70
Nakon pronalaska čegrtaljke što je Aristotel pozdravio kao
napravu dobru za decu, iz izvora saznajemo da je Arhita
konsturisao drvenu golubicu koja je letela. Favorin, koji
nam donosi ovaj podatak, piše da je '' Arhita iz Taranta,
koji se uz ostalo bavio i mehanikom, načinio drvenu
golubicu koja je letela; kad bi se zaustavila, nije se više
dizala.''71
Arhita kao da je svojom ličnošću i načinom života,
uporedo sa samim Pitagorom, nadahnuo Sokrata da jedno
stoleće kasnije kaže: ''Kraljevi i rukovodioci nisu oni koji
žezla drže, ni oni koji su izabrani od ma kojih, ni oni koji
su dobili kockom, ni oni koji su nasiljem oteli, ni oni koji
su prevarili, nego oni koji umeju da vladaju''72
mosth., Erotic.or. 61,46
Cicero, Cato m. 12, 39
71
Phavorin, fr. 62
72
Xenoph., Memorab., III, 9
69
70
56
58. DALJI ODJECI I ŠIRENjE
PITAGORINE IDEJE
Ideja učenja pitagorejaca bi vremenom pala u
zaborav, ili ostala u fragmentima kao uspomena na
Pitagoru, da se nije pojavila gigantska figura Platona koji
je većim delom prihvatio osnove ove filosofije. Platon je
do te mere u svoje obimno delo inkorporirao pitagorejske
ideje da su pojedini kasniji teoretičari zauzeli stav da je
platonizam, u svojoj suštini, ništa drugo do pitagorejstvo.
Nakon Sokratove smrti, Platon je sa nekoliko prijatelja
pobegao u Megaru gde je upoznao pitagorejca
Euklida.Nije poznato da li na njegov nagovor tek, Platon
iz Megare odlazi u Egipat iz koga se uputio u južnu Italiju
da upozna pitagorejce i među njima samog Arhitu. Odatle
će na Siciliju (oko 388.) gde će u tri navrata pokušati da
sprovede ideju idealne države, najverovatnije preuzetu iz
onih pitagorejskih spisa koje je kupio od Filolaja iz Tebe.
Sa druge strane, Ceces prenosi legendu prema kojoj je
Platon pitagorejske spise primio iz ruku pitagorejki čime
želi da se podvuče činjenica da je i sam Platon pitagorejac
tj. da je on jedan od pripadnika bratstva.
Kako god bilo, uticaj Pitagorinih ideja na Platona
je velik. On preuzima od pitagorejaca prezir prema
demokratiji, žudnju za aristokratskom vladavinom
filosofa-vladalaca, koncepciju vrline kao sklada, teorije o
prirodi i sudbini duše, ljubav prema geometriji i
privrženost misticizmu broja. Osnivanje Akademije 387.
predstavlja još jedan primer snažnog uticaja Pitagore na
58
59. Platona što potvrđuje natpis iznad ulaznih vrata '' Neka
niko ne uđe ko ne poznaje geometriju'' iako je poznato da
je matematika za samog Platona bila propedeutika za
filosofiju.Po ugledu na Pitagorinu školu, u Akademiji su
se proučavale mnoge pomoćne nauke kao što su
matematika, astronomija, teorije harmonija i fizikalne
nauke, združujući na taj način pripadnike škole u
svukupnom obožavanju muza. Da su učenici u Akademiji
slušali predavanja egzoteričnog ali i ezoteričnog tipa
sugeriše nam na jednom mestu Aristotel govoreći o
Platonovim '' nenapisanim delima'' 73 dok brojni autori,
koji se bave proučavanjem Platonovih mogućih
ezoteričnih spisa, mogu sa sigurnošću da preciziraju
jedino da se odnosilo na ''ideje- brojeve.'' Upravo
problemom '' ideja-brojeva'' bavio se Platonov sestrić
Speusip koji je, nakon Platonove smrti, preuzeo i
rukovodio Akademijom sve do svoje smrti 339. Za njega
je poznato da je bio oduševljeni pristalica pitagorejskog
učenja.
Sa Platonom, pitagorejska ideja je otišla u svet.
Aristotel je među prvima skrenuo pažnju na neke
identičnosti pltonizma i pitagorejstva što će usloviti
stapanje ovih ideja u jednu. U onoj meri u kojoj se to
moglo očekivati od kritičara Aristotelovog tipa, može se
reći da je on shvatio Pitagorinu ideju, tek ponegde se ne
slažući sa njom – kao, na primer, po pitanju postojanja
Anti- zemlje.
Sa dolaskom hrišćanstva nju će, u pojedinostima ili
celosti, prihvatiti Kliment Aleksandrijski, Blaženi
Avgustin, Boetije i mnogi oci hrišćanske crkve. Justin
mučenik u raspravi O vaskrsnuću koristi upravo Pitagoru
73
Phys., IV, 209 b
59
60. i Platona kao dokaz da je Gospod, još pre svog
pojavljivanja, obznanio besmrtnost duše: ''Da je duša
besmrtna ali da je telo smrtno...za ovo smo već čuli od
Pitagore i Platona i pre nego štosmo saznali Istinu.
Ukoliko je Spasitelj rekao ovo i propovedao spsenje duše
same, kakvu novinu, osim onoga što smo čuli od Pitagore
i Platona, nam je doneo?'' 74
Hrišćanski teolozi i sveti oci još dugo su u svojim delima
očuvali spomen na Pitagoru naročito se pozivajući na
njegovo učenje o besmrtnosti duše i o delima samih
pitagorejaca koja su se odnosila na proučavanje muzike.
Ni Justinijanovo gašenje Atinske akademije kao
poslednjeg živog predstavnika antičke misli nije uticalo
na menjanje stava crkvenih otaca prema Pitagorinom
delu.
PITAGORA I ZAPADNA EVROPA
Zapadna Evropa će se nakon krstaških osvajanja, ponovo
susresti sa pitagorejskom idejom koja je i u Vizantiji bila
proučavana. Pored učenog partijarha Fotija, poznato je da
je Psel kao filosof bio oduševljen karakterom filosofskog
tumačenja i snazi dokazivanja koju je pokazao Platon :''
Platon je prihvatio učenja Pitagorina – a radi se o
orfičko- pitagorovskim učenjima o duši- ali je još učinio
nešto značajno, dao im dokaze'' 75 dok je helenski monah
Varlaam Kalabrijski tvrdeći da je sozercanje Božanskoga
74
75
Iustin, On the Resurrection, 10
В. Татакис, Византијска философија, 176
60
61. i nauka i znanje, nedvosmisleno utvrdio :'' ko je poznao
mudrost, zna istinu; ko zna istinu, poznaje Boga i nužno
ostaje uvek sa njime; pošto proučiš Pitagoru, Platona i
Aristotela doći ćeš do opažanja istine'' 76 Sa svoje stane i
Teodor Metohit je upućivao na čitanje ''čudesnog''
Platona i Pitagore; ono što pada u oči to je da u svom
oduševljenju delima i spisateljima antike, navedeni
vizantijski čitaoci potpuno ispravno ne razdvajaju
Platona od Pitagore.
U Zapadnu Evropu je Pitagorino učenje ušlo
posredstvom Boetjeovog eseja O muzici (De musica) u
kome je autor izložio pregled teorija Pitagore,
Aristoksena i Ptolomeja. Ovaj spis je dugo korišćen kao
tekst o muzici na univerzitetima u Oksfordu i Kembridžu
gde se održao kao obavezna literatura do 20. stoleća.
Pitagorinu mistiku brojeva, bitno izmenjenu pod uticajem
crkvenih otaca i sretanu najčešće kao najprizemniji vid
magije, stanovništvo zapadne Evrope upoznalo je već do
10. stoleća.
Sa svoje strane, Grgur I i njegovi naslednici na papskoj
stolici zajedno sa teolozima govorili su o sedam smrtnih
grehova kojima je bilo suprotstavljeno sedam glavnih
vrlina – četiri ''prirodne'' ili paganske koje su hvalili
Platon i Pitagora (mudrost, hrabrost, pravednost i
umerenost) i tri '' teološke'' vrline- vera, nada i milosrđe.
Iako je priznalo vrline koje su propovedali i na kojima su
insisirali antički autori kao što su bili Pitagora i Platon,
hrišćanstvo ih nikad nije usvojilo. Hrišćanska crkva kao
institucija koja je uvek bila uz izvor političke moći nije
bila u stanju da razvije duh pojedinca insistiranjem na
В. Татакис, Византијска философија, 176 према PG
154,695
76
61
62. antičkim vrlinama a još manje je o umerenosti i
pravednosti svoje crkve moglo da priča sveštenstvo.
Tako je Pitagora u zapadnoj Evropi ostao upamćen najpre
po svojim teorijama iz oblasti muzike i matematike da bi
interesovanje za radove pitagorejaca naglo vaskrslo posle
revolucije Đordana Bruna.
PITAGORA I ISLAM
Širenje islamske verzije neoplatonizma i
neopitagorejizma vezuje se za sredinu 10. stoleća. Abu
nasr al Farabi (878-950) iz severne Persije bio je prvi
sistematski islamski filosof i osnivač islamskog
neoplatonizma. Njegovo delo nastavio je Ibn Sina, takođe
rodom iz severne Persije, koji je u svojoj autobiografiji
naveo da su ga na proučavanje filosofije naveli razgovori
njegovog oca i brata koji su bili predani čitaoci
Poslanica Čiste braće koje su sadržale popularnu verziju
neopitagorejizma. Bilo je ukupno pedeset dve poslanice a
napisalo ih je tajno društvo Čista braća koje je,
organizaciono i filosofski, proizašlo iz čenja Pitagore.
Prema Čistoj braći, ključ za razumevanje sveta je
proučavanje broja koji ima konkretna fizička i
metafizička svojstva. Za Braću se smisao broja nije
iscrpljivao njegovom numeričkom i aritmetičkom
ulogom već je zalazilo i u domen metafizike i etike jer je
odražavalo samu prirodu stvarnosti. Prema njima,
proučavanje pojma broja ima dvostruko preimućstvoono vodi spoznaji duše, a ta spoznaja dovodi do spoznaje
62
63. Boga. To se odnosi na usavršavanje karaktera i
izoštravanje duha.
Učenje Čiste braće svakako je imalo svoje mesto u
formiranju islamske filosofije ali samo društvo nije
uspelo da ostane po strani u sukobu kalifata u Kairu sa
kalifatom u Bagdadu. Kada je ismailizam 77 ostvario
političku dominaciju u 10. i 11. stoleću i proglašen
zvaničnom verom fatimidskog kalifata u Kairu, došlo je
do žestokog sukoba sa sunitskim kalifatom u Bagdadu. 78
Glavna zasluga učenja Čiste braće je u tome što po njemu
nema ozbiljne suprotstavljenosti filosofske i religijske
istine.
PITAGORA I FILOSOFIJA
I TEOLOGIJA NAŠEG DOBA
Kao što smo iz prethodnih poglavlja videli, asketska
posvećenost Pitagorinog bratstva nauci i intelektualnom
saznavanju sebe i sveta bitno je doprinela stvaranju sličnih
bratstava u različitim religijama i vremenima. Ukoliko
imamo u vidu da je kroz evropski srednji i novi vek došlo do
stvaranja novih bratstava koja baštine učenje i tradiciju
Pitagore od kojih su svakako najpoznatiji Slobodni Zidari
kao nosioci naprednih ideja, lako ćemo shvatiti Rasela koji
zaključuje:
ekstremna varijanta šiitskog islama koji je filosofski
podržavan od strane Čiste braće baš kao svojevremeno
aristokratska ija od strane Pitagore
78
Oksfordska istorija Islama, 288
77
63
64. '' Kombinacija matematike i teologije, koja je počela sa
Pitagorom, karakterisala je religioznu filosofiju u Grčkoj,
u Srednjem veku, a u novije doba sve do Kanta. Pre
Pitagore, orfizam je bio analogan azijatskim misterijskim
religijama. Ali kod Platona, svetog Avgustina, Tome
Akvinskog, Dekarta, Spinoze i Lajbnica postoji izvesno
suštinsko prožimanje religije i razumskog zaključivanja,
moralnog strsmljenja i logičkog divljenja za ono što js
beskrajno, što dolazi od Pitagore i razdvaja
intelektualizovanu teologiju Evrope od otvorenog
misticizma Azije. Tek u novije vreme moguće je jasno
reći gde je Pitagora pogrešio. Ne znam ni jednog
drugog čoveka koji je toliko uticajan u oblasti filosofije,
kao što je to bio Pitagora. To ka-žem stoga što, kada
analiziramo platonizam, nalazimo da je on u suštini
pitagorejstvo. Od Pitagore potiče celokupna zamisao o
jednom večitom svetu, koji se otkriva umu, ali ne i
čulima. Da nije njega, hrišćani ne bi mislili o Hristu kao
o Reči; da nije njega, teolozi ne bi tragali za logičkim
dokazima o Bogu i besmrtnosti. Kod njega se sve ovo
još uvek prećutno podrazumeva.''79
79
Б. Расел, Историја западне филозофије, 55
64
65. ZAKLjUČAK
Život i delo Pitagore sa Samosa , bratstva koje je osnovao
i koje je nastavilo sa delanjem i spovođenjem
pitagorejskih ideja dugo nakon zvaničnog gašenja škole u
Krotonu, spletom različitih okolnosti ostali su sačuvani u
fragmentima onoliko koliko je bilo potrebno da ih
preuzmu i pokušaju da sprovedu u delo najpre Platon i
polaznici njegove Akademije a kasnije i sledbenici
Aristotela.
Nema nijedne savremene klasične nauke kojoj Pitagora
nije dao pečat svojim učenjem. Prvi je osmislio pojam
matematika i filosofija, dao značajan doprinos razvoju
ovih nauka kao i fizike, astronomije, muzike dok je
njegovo etičko učenje stvorilo sve nužne preduslove za
kasnije prihvatanje hrišćanstva. Ideja ponovnog rađanja je,
u jednom modifikovanom obliku, učinila da se kasnije
lakše prihvati vaskrsenje, izjednačavanje dobara je kasnije
bilo karakteristično samo još za prve hrišćanske zajednice;
stroga asketska načela bratstva uslovila su insistirala su na
očuvanju lične moralne čistote – ideja pojedinačne
savršenosti je nešto što će kasnije Sokrat i Isus
propovedati.
Stoga ćemo najbolje shvatiti Pitagoru kroz reči poznatog
matmatičara i filosofa Bertranda Rasela: '' Ne znam ni
jednog drugog čoveka koji je toliko uticajan u oblasti
filosofije, kao što je to bio Pitagora. To kažem stoga što,
kada analiziramo platonizam, nalazimo da je on u suštini
pitagorejstvo. Od Pitagore potiče celokupna zamisao o
jednom večitom svetu, koji se otkriva umu, ali ne i
65
66. čulima. Da nije njega, hrišćani ne bi mislili o Hristu kao
o Reči; da nije njega, teolozi ne bi tragali za logičkim
dokazima o Bogu i besmrtnosti. Kod njega se sve ovo
još uvek prećutno podrazumeva.''
66
67. DODATAK 1
ZLATNI STIHOVI80
Besmrtne bogove najpre, po zakonu kakav je propis
1
poštuj i zakletvu čuvaj, a zatim dične heroje,
i još bogove poštuj pod zemljom, po zakonu radeć′.
Poštuj i roditelje i najbliže srodnike svoje.
A od ostalih biraj za druga najboljeg od svih
5
rečima popuštaj blagim i delima korist što nose.
Prijatelja svoga ne mrzi zbog pogreške male,
dokle god možeš, jer sila do nužde boravi blizu.
Tako to, eto znaj, a navikni vladati ovim:
trbuhom najpre i snom i požudom polnom i gnevom.
10
Sramotu nikakvu nemoj učiniti nikad ni s drugom
ni sam; od svega ti se od sebe najviše stidi,
zatim pravdu izvršuj i delanjem svojim i rečju,
nemoj se navići da ma u čem nerazborit budeš,
nego znaj da je svim smrtnicima suđeno mreti,
15
bilo ti drago da novac stekneš il′ izgubiš opet.
A što božanskom sudbom smrtnici muka imadu
Kakav god udes da imaš, podnesi i nemoj se ljutit.
Priliči koliko možeš pomoći, a misli ovako:
Zlatne stihove donosimo u metričkom prevodu M.N. Đurića (
Историја хеленске етике, 114-115)
80
67
68. Ljudima dobrim od toga Sudbina ne poklanja mnogo.
20
Mnogi govori ljudima i loši stižu i dobri;
Nemoj se čuditi njima i ne daj da ti srce taknu.
Ako se laž koja zbori, ti blago odstupi, uzmakni,
A što ti kžem, to gledaj svagda da se izvrši u svem:
Neka te niko ni rečju ni delom ne podstakne da što
25
učiniš ili da rekneš, što nije korisnije za te.
Razmisli pre nego počneš, da ne bi učinio ludost;
Svojstvo je jednog čoveka da radi i govori ludo.
Nego izvršuj ono što neće te docnije mučit.
Ništa ne brini što ne znaš, no uči ono što treba,
30
tako ćeš moći svoj život provesti u najvećoj sreći.
Nit za telesno zdravlje ne valja nehajan biti,
ali u piću i jelu i vežbma umeren biti.
Merom nazivam ono što neće ti zadati muka.
Obikni čistim životom da živiš i krotkim i smernim ,
35
pazi da ne radiš ono što budi nenavist u ljudi.
Nemoj bez potrebe trošit za lepo kao da ne znaš,
niti tvrdica budi: u svemu je najbolja mera.
Radi što neće ti škodit, a promisli pre nego počneš.
Nikako ne daj da san na nežne spusti ti se oči
40
pre nego posao svaki pretreseš onoga dana:
'' Gde li pogreših? Šta li učinih? Šta dužan propustih?''
Počni najpre od prvog i zatim pođi po redu:
Učini li zlo, prekori se; raduj se, učini l′ dobro.
U tom se vežbaj, to radi, i na to treba da težiš:
45
68
69. takav trud izvešće te na put božanske vrline
kunem se onim broj što četvorni duši nam dade,
izvor prirode večne. Za dobar svršetak se najpre
bogu pomoli pa pregni na pos′o. Kad postupiš tako
znaćeš besmrtni bog što sredi, kao samrtan čovek,
50
kako se rastura sve i kako se zajedno drži.
Znaćeš i što je pravo, u svemu je priroda slična,
te očekuj što treba, i sve će ti poznato biti.
Znaćeš da ljudi sami navaljuju na sebe muke,
jadni, jer dobara kad kraj njih nađu nit vide
55
niti čuju , a zla da se reše malo ih ume.
Takva subina vara smrtnike, i oni k′o valjci
Sada se amo sad tamo u stalnu kotrljaju jadu.
Turobna pratilja Svađa u potaji nanosi štetu,
Zato je ne raspiruj, ne popuštaj pa se povuci
60
Dive oče, ti sve bi od mnogih spasao beda
Kada bi svima pokazao kakva je narav u koga.
Nego ti bez brige budi, jer ljudi božanskog su roda
Kojima priroda nudeć′ pokazuje svetinu svaku.
Ako je do njih ti stalo, izlečićeš sve što ti kažem
65
i jak bićeš, a dušu iz ovih ćeš nevolja spasti.
Ne jedi jela što ih zabranismo u Očišćenju
i Odrešenju duše, ocenjuj i misli na svaki propis
uzevši razum odozgo da vozar ti najbolji bude.
A kad ostaviš telo i uđeš u slobodan etar,
70
bićeš besmrtan, bog vekoviti, ne više smrtan.
69
70. DODATAK 2
IZVORI O PITAGORI
Iamb., Vita Pyth., 36, 267
Mnogi pitagorejci, prirodno, ostali su nepoznati i imena su
im zaboravljena. Evo imena onih koji su sigurni:
Iz Krotona: Hipostrat, Dimant, Egon, Hemon, Sil,
Kleosten, Ahel, Episil, Tikiad, Ekfant, Timaj, But, Erat,
Itanaj, Rodip, Brij, Evandar, Milij, Antimedont, Agaj,
Leofron, Ahil, Onat, Hiposten, Kleofron, Alkmeon,
Damokl, Milon, Menon.
Iz Metaponta: Brontin, Parmisk, Orestad, Leont,
Damarmen, Enaj, Hilant, Melesij, Aristaj, Lafaon,
Evandar, Agesidam, Ksenokad, Evrifem, Aristomen,
Agesarh, Alkij, Ksenofant, Trasaj, Evrit, Epifron, Irisk,
Megistij, Leokid, Trasimed, Evtem, Prokl, Antimen,
Lakrit, Damotag, Piron, Reksibij, Alopek, Astil, Lakid,
Anioh, Lakrat, Glikin.
Iz Akraganta: Emepedokle.
Iz Eleja: Parmenid.
70
72. Iz Kizika: Pitodor, Hiposten, Buter, Ksenofil.
Iz Katane: Harond, Lisijad.
Iz Korinta: Hrisip.
Etrurac: Navsifoj.
Iz Atine: Neokrit.
Sa Ponta: Liramon.
Svega: dvesta osamnaest.
Sigurne pitagorejke:Timiha, žena Milije iz Krotona;
Filtida, ćerka Teofrija iz Krotona, sestra Bindaka; Okelo i
Ekelo, iz Lukancev; Hilonida, ćerka lakonca Hilona;
lakonjanka Kratesikleja, žena lakonca Kleonora; Teano,
žena Brontina iz Metaponta; Mija, žena krotonca Milona;
Lastenija iz Arkadije; Gabrotelija, ćerka Gabrotela iz
Tarenta; Ehekratija iz Flijunta; Tirsenida iz Sibarisa;
Pisiroda iz Tarenta; lakonjanka Teadusa; Beo iz Argosa;
Babelika iz Argosa; Klehma, sestra lakonca Avtoharida.
Iamb., Vita Pyth., 163-166
Govore da su medju naukama pitagorejci naročito cenili
muziku, medicinu i umeće proricanja (mantika). Da su
bili ćutljivi i naviknuti na slušanje; i da je kod njih na
hvali bio onaj koji je umeo da sluša. A da su od grana
medicine u najvećoj meri cenili detetiku: u njoj su bili
vrlo savesni; i da su nastojali u prvom redu oko toga da
spoznaju pravu srazmeru pića, jela i odmora; a osim toga
da su se oni medu prvima zdušno latili poslova koji se
72
73. odnose na samo pripremanje hrane i u tom pogledu
odredili propise. Ali [treba reći] da su se pitagorejci dali
na proučavanje melema u većoj meri od onih koji su se
time bavili pre njih, a da su u manjoj meri istraživali
stvari koje se tiču posla lekara; i od samih lekova da su
upotrebljavali najviše one koji su bili namenjeni lečenju
rana; da su u lečenju najmanje od svih odobravali
primenu paljenja i rezanja. (164) Da su se služili i
čaranjima u lečenju nekih bolesti; a smatrali su da i
muzika mnogo pripomaže za zdravlje ako se ko njome
služi na odgovarajuće načine: u lečenju duševnih bolesti
služili su se i izabranim citatima iz Homera i Hezioda.
Mislili su da treba zadržavati u pamćenju sve ono što je
poučavano i tumačeno, i da treba nastaviti sa sticanjem
znanja učeći i slušajući sve dotle dokle god onaj deo duše
u kojem je sedište sposobnosti učenja i pamćenja može u
sebe primati ono što sluša, jer taj je deo ono čime se
mora saznavati i u čemu se spoznanje mora čuvati.
Pamćenje su dakle veoma cenili i mnogo su ga vežbali i
negovali; i pri učenju nisu pre odustajali od onoga u čemu
su poučavani sve dok nisu pouzdano savladali ono što se
nalazilo u prvom učenju, niti su pre odustajali od toga
da (ono) što se govorilo iz dana u dan ponovo dozivaju u
sećanje [na ovaj način]. (165) Čovek pitagorejac nije
ustajao iz kreveta pre nego što se prisetio onih stvari koje
su (mu) se dogodile prethodnog dana. Stvari je ponavljao
u sećanju na ovaj način: nastojao je da se u mislima
priseća šta je prvo rekao ili čuo ili naredio ukućanima
tek što je ustao, zatim šta je drugo (rekao ili čuo ili
naredio) i šta treće; i u pogledu onoga sledećeg (bio je) isti
postupak. I onda opet, kada je izlazio iz kuće, na koga se
kao prvoga namerio, i na koga kao drugoga, i koje su
73
74. reči izrečene prve i (koje) druge i (koje) treće; i u
pogledu ostaloga (bio je) isti postupak: nastojao je da se
u mislima priseća svega onoga što se zbilo tokom čitavog
dana; trudio se pri tome da ponavlja u pamćenju zgode
onim istim redom kojim se već svaka pojedina od tih
(zgoda) zaista zbila. Ako je međutim, dok se budio,
imao više vremena, pokušavao je da se priseća na isti
način i onoga što se zbilo kroz dva prethodna dana.
(166) I to više su nastojali vežbati pamćenje što su držali
da za znanje, iskustvo i pamet nema korisne stvari od
sposobnosti pamćenja. Upravo zahvaljujući tim (njihovim)
običajima je došlo do toga da se filosofima napunila
čitava Italija i da je, sama po sebi isprva nepoznata,
Pitagorinom zaslugom došla na glas kao Velika Grčka, i
da je stekla u svome krilu čitavo mnoštvo filosofa,
pesnika i zakonodavaca: dogodilo se (tako) da su i
retorička umeća i epidiktički (svečani) govori i pisani
zakoni od onih tamo preneseni u Grčku. I svi koji su se
latili toga da spominju nešto o fizici, odmah na početku
iznose upravo Empedokla i Parmenida iz Eleje; i oni koji
hoće da izlažu opšte misli o životu, iznose najpre
Epiharmova promišljanja, i prihvataju ih gotovo svi
filosofi.
74
75. Iamb., Vita Pyth., 137
Želim od početka da izložim principe bogočašćenja što
su ih pred sebe postavili Pitagora i njegovi učenici: sve
ono što su oni određivali u pogledu toga što se mora ili
što se ne sme činiti bilo je upućeno prema druženju s
božanstvom, i to je bio njihov princip; ne samo da im je
sav život bio uređen prema poslušnosti koja se duguje
bogu, nego je i smisao te filosofe bio taj da smešno
postupaju ljudi koji dobro traže odnekuda drugude
umesto od bogova, i da ti čine slično kao kada bi ko u
zemlji kojom upravlja kralj počastio nekog podanika, a
samoga onoga koji vlada i upravlja svima zanemario; tako
misle da i ljudi postupaju. Pa budući da zbilja bog ne samo
postoji nego je taj ujedno i gospodar svega postojećega
— a svi se slažu u tome da treba tražiti od gospodara, i,
s druge strane, svi dobro čine onima koje vole i koji im
se sviđaju, a obrnuto čine onima prema kojima su
protivno raspoloženi — očito je da se mora činiti ono
što se sviđa upravo bogu.
75
76. Iamb., Vita Pyth., 200-213
A u pogledu mišljenja kazuju da su oni (pitagorejci)
govorili ovo: nerazborito je pristajati uza svako i svačije
mišljenje, a najmanje je razborito pristajati uz ono
(mišljenje) koje pripada većini; neznatnom broju ljudi
pada u deo da valjano razumevaju i misle. Očito je da
se to tiče samo onih koji znaju; a tih je neznatan broj.
Stoga je očito da se takva sposobnost ne može
protezati na većinu. Ali nerazborito je takođe i ako se
svako shvatanje i mišljenje omalovažava: onome koji
se tako postavlja, dogodiće se da ostane neuk i da
nikada ne ispravi svoje predrasude. Nužno je za
onoga koji ne zna da uči ono što ne poznaje i ne
razume, a za onoga koji uči nužno je da sluša sud i
mišljenje onoga koji zna i koji je kadar poučiti; a,
uopšteno govoreći, nužno je za one mladiće koji žele da
sretno stignu do cilja da slušaju sudove i mišljenja onih
koji su stari i koji su valjano proveli svoj život. (201)
Ceo ljudski život je podeljen na neka životna razdoblja
(govore da su oni tako i govorili), koja ne može bilo ko
uskladiti jedna s drugim: ona se međusobno potiskuju
i osujećuju, ukoliko neko valjano i ispravno ne vodi
čoveka sve od rođenja. Treba dakle da se vaspitanje
dečaka, pošto se odvijao u duhu valjanosti, razboritosti i
srčanosti, velikim svojim delom proteže i u mladićko
razdoblje, a isto tako da se i obrazovanje i vaspitanje
mladića, pošto se odvijao u duhu valjanosti, srčanosti i
razboritosti, velikim svojim delom proteže i u muževno
razdoblje, jer upravo je glupo i smešno ono što se događa
većini. (202) Misle da, dok su dečaci, moraju biti i
poslušni i razboriti i da se moraju kloniti od svega što se
76
77. smatra bestidnim i ružnim; ali da, kada postanu mladići,
smeju svakako u većini slučajeva da čine šta god hoće. A
u to se životno razdoblje gotovo slevaju i jedna i druga
vrsta pogrešaka koje su karakteristične za druga dva
životna razdoblja: mladići čine ne samo mnoge dečačke
pogreške nego i mnoge pogreške koje su karakteristične
za odraslo doba; jer to da netko izbegava svaku vrstu ozbiljnog posla i reda, ukratko rečeno, i da trči za igrom i
da se odaje razuzdanosti i dečoj obesti, pripada dečačkoj
dobi. Iz nje dakle takva ćud dolazi u mladićku životnu
dob. Ali silovite žudnje i ambicije, a isto tako i ostale
sklonosti i strasti, koje su upravo po svom karakteru
žestoke i burne, iz odrasle dobi dolaze u mladićku dob.
Baš zato od svih životnih razdoblja ovo razdoblje zahteva
najviše brige. (203) Ali, uopšteno govoreći, nikada se
čoveku ne sme dopustiti da čini šta god hoće, nego treba
da uvek postoji nad njim neki nadzor i uprava koja se drži
zakona i koja je dolična, a kojoj će se podvrgavati svaki
građanin. Ako se živo stvorenje zapusti i zanemari, ono
ubrzo udara putem nevaljalštine i zlobe. Kazivali su
kako su oni često puta i bili u nedoumici, zašto
navikavamo decu da uredno i uglađeno pristupaju jelu, i
tumačimo im da su urednost i ugladjenost lepe stvari, a
ono što je tima protivno, neurednost i neugladjenost, da su
ružne stvari, — zbog čega i panica i izelica podležu
velikom prekoru: ako ništa od toga nije korisno za nas
kada dođemo u zrelo životno doba, besmisleno je da se
navikavamo na takav red dok smo deca. A isti argument
vredi i u pogledu drugih životnih razdoblja. (204) Kod
ostalih životinja koje odgajaju ljudi ne može se videti da
se to događa, nego odmah od početka i štene i ždrebe
navikavaju i uče na ono što će oni morati činiti kad
77
78. odrastu. Uopšte kazivali su za pitagorejce da su
opominjali one s kojima su dolazili u doticaj i s kojima
su se družili da se prvenstveno čuvaju užitka, i to u većoj
meri nego ma čega drugoga, iako ima i drugih stvari
pred kojima također moramo biti na oprezu; ništa nas
ne zavodi i ne navodi na greh kao taj osećaj. A uopšte
su, kako izgleda, zastupali mišljenje da se ništa ne sme
činiti u težnji za užitkom — takav je cilj delovanja u
najvećoj meri nedostojan i štetan — nego da ono što
nam je činiti moramo činiti na taj način da u prvom
redu gledamo na lepo i časno, a kao drugo na korisno i
isplativo; i to zahteva dosta temeljito rasuđivanje. (205) A
u pogledu takozvane telesne želje kazivali su da su oni
ljudi govorili ovo: da je sama želja duševni pokret, i
nagon, i žudnja, ili za nekim ispunjenjem, ili za
prisutnošću nekih osećanja ili nekog osećajnog stanja;
ali da se rađa i želja za suprotnim od ovoga, na primer za
ispražnjenjem i odsutnošću nečega i za tim da se
izvesne stvari ne osećaju. Ali da je raznovrsan taj
osećaj i gotovo najrazličitiji medu ljudskim osećajima; a
da su mnoge među ljudskim željama stečene i veštački
stvorene od samih ljudi: da se zbog toga svakako tom
osećaju i mora posvetiti najveća briga i pažnja i
temeljita telesna vežba: da je prirodno to da se želi
hrana ako se telo ispraznilo, i da je opet i to prirodno da
se želi odgovarajuće ispražnjavanje napolje kad se napunilo; ali to, da se želi nepotrebna hrana, ili
nepotrebna i raskošna odeća i posteljina, ili nepotrebna
i veštački izrađena i sjajna kuća, (to već) spada u
stečene želje; a isti argument vredi svakako i u pogledu
nameštaja, vrčeva, posluge i skotova koji nisu za hranu.
(206) No uopšte je gotovo od svih ljudskih osećaja taj
78
79. (osećaj) u najvećoj meri takvo da nigde ne prestaje, nego
napreduje u beskonačno; a upravo se zbog toga valja
brinuti za decu da već od najranije mladosti žele ono
što treba, i da se klone ispraznih i nepotrebnih želja, i
da ostaju ne samo mirni i čisti od takvih žudnji, nego
takođe i da preziru jednako tako njih (sve takve
žudnje), koje i zaslužuju da se preziru, kao i one koji
su postali robovima (takvih) želja. Može se opaziti da
se isprazne i štetne i nepotrebne i obesne želje najviše
stvaraju kod onih koji žive u izobilju: ništa nije do te
mere neprirodno da za tim ne bi mogla žudeti duša ne
samo dece koja žive u takvim prilikama nego takođe i
ljudi i žena (207) Ali uopšte je po mnoštvu želja
najšarovitiji ljudski rod; a jasan je dokaz za to šarovitost
stvari koje sam sebi iznosi za jelo: beskonačno je
mnoštvo plodova, beskonačno je opet mnoštvo gomoa
kojima se hrani ljudski rod; pritom se još hrani svim
vrstama mesa, i — teško je pronaći neku životinju,
bilo da hoda po zemlji ili da leti po vazduhu ili da živi
u vodi, koju nije okusio.Jer zaista je u tom pogledu
izmislio najrazličite vrste pripremanja jela i svakojake
načine mešanja umaka; odatle je posve prirodno da je
ljudsko pleme i mahnito i raznolično po duševnim
stremljenjima. (208) Jer zaista svaka pojedina vrsta jela
postaje uzrokom nekoga posebnog raspoloženja. Ljudi to
uostalom mogu opažati u rezultatima onih jela koja
postaju neposrednim povodom velike promene, kao što
na primer i vino čini ljude veselim kad se uzima do neke
određene mere, ali ih zatim čini mahnitim i jadnim; to se
međutim ne opaža kod onih jela koja ne pokazuju isto
toliku moć; no svako jelo postaje uzrokom nekoga
posebnog stanja. Stoga (je zaista potrebna) i velika
79
80. mudrost za to da bi se moglo spoznati kojim jelima
treba da se hranimo i u kojoj količini. A ta je nauka iz
početka pripadala Apolonu i Peonu, a kasne (Asklepiju
i) Asklepijevim učenicima. (209) Što se tiče rađanja
kazivali su da su (pitagorejci) govorili ovo: uopšte su
smatrali da se treba čuvati takozvane prerane zrelosti: jer
ni prerano sazrele biljke ni prerano sazrele životinje ne
rađaju valjane plodove, (nego mora proteći) određeno
vreme pre donošenja ploda da bi snažna i potpuno
razvijena tela proizvodila seme i plodove. Valja dakle da
se i dečaci i devojčice obrazuju u poslovima, vežbanjima i
odgovarajućim naporima, i da uzimaju hranu koja je
prikladna njihovu radnom i trezvenom napornom životu.
Mnoge su stvari u ljudskom životu takve da ih je bolje
naučiti kasnije, a među te stvari spada i stupanje u
ljubavne odnose. (210) Valja dakle dečaka tako odgajati
da ne traži takvo opštenje pre nego što je navršio
dvadeset godina, a kada dospe do te starosti, mora se
ljubavnim nasladama prepuštati umereno; to će se
postići ako se nauči ceniti vrednost i lepotu zdravlja:
neumerenost i zdravlje ne mogu uopšte ni kod koga
zajedno postojati u isto doba. A kazivali su također da
su oni (pitagorejci) hvalili običaje, koji su već ranije
postojali u helenskim gradovima, a koji su zabranjivali da
se boravi s majkom ili kćerkom ili sestrom bilo u hramu
bilo u javnosti: i valjano je i korisno da za takav čin
postoji što je moguće vise prepreka. A držali su, kako se
čini, ti ljudi da treba izbegavati rađanja do kojih dolazi na
neprirodan način i u obesti, a dopuštati ona do kojih
dolazi po prirodi i s razboritošću, a kojima je bilo
ciljem razborito i zakonito rađanje dece. (211) Smatrali
su da oni koji žele rađati decu moraju voditi veliku
80