2. SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
PUTOVI I NAČINI IZLASKA NA STRANA TRŽIŠTA
ZAVRŠNI RAD
Predmet: Međunarodno poslovanje
Mentor:prof. dr. sc. Heri Bezić
Komentor: univ. spec. oec. Tomislav Galović
Student: Ime i prezime: Robert Šorli
Studijski smjer: Financije i računovodstvo
JMBAG: 0081104010
Rijeka, kolovoz 2011
3. SADRŽAJ
1. Uvod..........................................................................................................................1
2. Općenito o putovima i načinima izlaska na tržište....................................................3
3. Izvoz kao oblik izlaska na strana tržišta.....................................................................4
3.1. Neizravan (indirektni) izvoz te prednosti i nedostaci istog................................6
3.2. Izravan (direktni) izvoz te prednosti i nedostaci istog......................................10
4. Prodaja licence i leasing kao način izlaska na strana tržišta....................................12
4.1. Pojam licenci te prednosti i nedostaci istog......................................................12
4.2. Pojam i razvitak leasinga...................................................................................14
4.3. Prednosti i nedostaci leasinga...........................................................................15
5. Franchising i izravna strana ulaganja u međunarodnoj razmijeni............................17
5.1. Nastanak i pojam francshisinga, vrste franchisinga te prednosti i nedostaci
franschisinga.....................................................................................................17
5.2. Izravna strana ulaganja......................................................................................19
5.3. Prednosti i nedostaci stranih izravnih ulaganja.................................................21
6. Pojam i razvitak strateških saveza............................................................................23
6.1. Prednosti i nedostaci strateških saveza..............................................................25
7. Zaključak..................................................................................................................26
Literatura
4. 1
1. Uvod
Procesi globalizacije i internacionalizacije smatraju se vladajućim trendom koji vodi
prema većoj samostalnosti ekonomija i nacionalnih institucija. Glavna karakteristika
globalizacije jest „denacionalizacija“ odnosno smanjivanje barijera i granica te sve veća
potreba za međunarodnom suradnjom. U takvim uvjetima očito je da djelovanje u izolaciji
više nije moguće. Poduzeća su pod neprestanim utjecajem konkurencije na globalnoj
razini, ona koja se ne uspiju nositi s globalnom konkurencijom propadaju i bivaju
nadomještena. Budući da je širenje poslovanja na inozemna tržišta postalo neizbježno,
nakon što poduzeće odluči izaći na odabrano strano tržište sljedeći korak jest izrada
strategije izlaska koja, između ostalog, može rezultirati i pozitivnim I negativnim
posljedicama.
Cilj ovog rada je pojedinačno predstaviti svaki od načina izlaska na tržište te analizirati I
obrazložiti prednosti I nedostatke svakog od njih. Način ulaska na strano tržište jedna je od
odluka ovisna o mnogim unutarnjim i vanjskim čimbenicima te se u sljedećem poglavlju
rada obrađuje općenita tematika načina izlaska na tržište. U trećem poglavlju se obrađuje
početni oblik u izlasku poduzeća na inozemno tržište a uz to I najjednostavniji, najjeftiniji i
najlakši način izlaska na tržište, izvoz. Također se definiraju te analiziraju prednosti te
nedostaci izravnog i neizravnog tržišta.
U slučaju da je otežan ili onemogućen izvoz na određeno tržište oblik izlaska na tržište
koji se koristi je licenca koje se zajedno s leasingom i njegovim prednostima i nedostacima
analizira u četvrtom poglavlju. Peto poglavlje govori o pozitivnim i negativnim
posljedicama posebne strategije poslovne suradnje između neovisnih tvrtki iz različitih
zemalja koja se definira kao franschising. Uz franschising se u petom poglavlju dotiče i
tema izravnih stranih investicija te moguće beneficije ili pak nedostaci istog.
5. 2
U šestom poglavlju, predposljednjem poglavlju ovog rada analizira se tema strateških
saveza koji se razlikuju od drugih vrsta suradnje jer se oni sklapaju radi ostvarivanja
dugoročnih ciljeva, te su usmjereni na poboljšanje konkurentskog položaja na domaćem
i/ili međunarodnom tržištu.
Na samom kraju rada, u posljednjem poglavlju zaključuje se da unatoč I mogućim
prednostima ali I nedostacima izlaska na tržište za poduzeća primjena strategije
međunarodne poduzetničke aktivnosti ima smisla ako poduzeće posjeduje vrijedne ključne
sposobnosti koje domaći konkurenti na inozemnom tržištu nemaju, i ako se susreće s
razmjerno slabim zakonskim ograničenjima i preprekama ulasku na ciljano tržište.
6. 3
2. Općenito o putevima i načinima izlaska na strana tržišta
Na inozemna se tržišta može izaći različitim putovima, načinima i tehnikama.
Svaki od raspoloživih putova i tehnika je specifičan, pruža određene pogodnosti i
omogućuje neki oblik prilagodbe konkretnim uvjetima na svjetskom tržištu.
Razumije se da je uvijek moguće i kombiniranje različitih putova i tehnika nastupa
na inozemnim tržištima. Tako će se poduzeće u nekim zemljama i u nekim
polovima pojavljivati izravno na tržištu. U nekom drugom slučaju nastojat će to
učiniti neizravno, preko posrednika, ne bi li se tako zadovoljile i određene
zakonske odredbe. Ponekad će optimalan nastup biti prodaja licence ili čak
osnivanje vlastitog proizvodnog pogona u inozemstvu, itd.
Strategije nastupa na inozemna tržišta treba promatrati kao sustavan i detaljno
razrađen plan koji je čvrsto utemeljen na željenim ciljevima, raspoloživim
resursima i odgovarajućoj poslovnoj politici a koji bi, za neko određeno vrijeme,
trebao dovesti do ostvarenja željenih poslovnioh ciljeva na inozemnim tržištima. Za
tvrtke koje tek počinju poslovati s inozemstvom odnosno za one koje prvi put
izlaze na neko konkretno tržište, vremenski horizont takve strategije trebao bi biti
tri dom pet godina (Albaum, 1994., 150).
One čine složen broj pojedinačnih planova za pojedinu robu i pojedina tržišta.
To je neophodno zato što je svako pojedino tržište po nečemu posebno i zato što
svaki pojedini proizvod zahtijeva specifičan tretman. Drugim riječima, menadžeri
trebaju zapravo osmsliti strategiju nastupa za svaki pojedini proizvod i za svako
pojedino tržište. Razumije se da su pri tome moguće slične strategije za slične
proizvode i slične zemlje ali se nikako ne smije zaključiti suprotno, dakle da su
jednake strategije uvijek primjenjive za različite proizvode i za različite zemlje.
7. 4
3. Izvoz kao oblik izlaska na strana tržišta
Izvoz je i početni oblik u izlasku poduzeća na inozemno tržište. Uz to je i
najjednostavniji, najjeftiniji i najlakši način. Najmanje „remeti“ ustaljene poslovne
operacije poduzeća i manje rizičan od bilo kojeg drugog oblika nastupa na to
tržište. Uza sve to, izvoz može biti i dugoročno isplativ oblik nastupa na
inozemnim tržištima.
Organizacijski gledano, poduzeće može samo obavljati izvoz robe koju
proizvodi ili to može prepustiti nekoj neovisnoj tvrtki u svojoj zemlji. U prvom
slučaju govorimo o izravnom (direktnom) izvozu, a u drugom o neizravnom
(indirektnom) izvozu.
Prije odluke o odabiru vrste i oblika izvoza potrebno je analizirati dva bitna
aspekta mogućih kanala distribucije: tijek apstraktnog dijela same transakcije i tijek
fizičke distribucije proizvoda. Postojanje različitih oblika posredničkih organizacija
i načina na koji su međusobno povezani stvara i velik broj mogućih kanala
distribucije proizvoda indirektnim izvozom. Odluka o odabiru odgovarajućeg
kanala nastupa na inozemna tržišta stoga nije ni laka ni jednostavna. Ipak, ona bi se
trebala temeljiti na tri osnovna principa: na vlastitom iskustvu, iskustvima drugih
poduzeća te na marketinškoj analizi stranog tržišta. Razumije se kako treba izabrati
onaj put koji daje izglede za najveći profit. Prema tome, odluka o odabiru oblika
izvoza ovisi o većem broju čimbenika.
Uza sve to navedeno važno je i o kakvom se proizvodu radi, tko su krajnji
potrošači, kakvi su propisi o distribuciji u ciljnoj zemlji izvoza, u kojoj mjeri
proizvođač želi držati pod kontrolom plasman proizvoda, koje i koliko je troškove
poduzeće spremno i sposobno podnijeti, itd. U suštini, radi se o komparaciji
neizbježnih troškova i koristi od izvoza u organizaciji proizvođača s troškovima i
koristima izvoza preko posrednika.
8. 5
Od početka pedesetih godina dvadesetoga stoljeća države se sve intenzivnije
uključuju u vanjsku trgovinu pružajući izvoznicima sve širi spektar usluga; od
pribavljanja informacija o inozemnim poslovnim partnerima pa sve do financijske
pomoći u realizaciji posla. Pri tome država nastoji pružiti što kvalitetnije usluge jer
je izravno zainteresirana za povećanje nacionalnog izvoza i neto deviznog priljeva.
Iz poznate jednakosti bilance plaćanja.
TEKUĆE TRANSAKCIJE = -(KAPITALNE TRANSAKCIJE + DEVIZNE PRIČUVE)6
Vidi se kako suficit u bilanci tekućih transakcija omogućuje kreditiranje
inozemstva, smanjenje obveza prema inozemstvu (otplatu zajmova) i/ili povećanje
deviznih rezervi (pričuva). Sustavi kreditne pomoći izvoznicima razlikuju se od
zemlje do zemlje. Oni su, ponajprije, određeni visinom raspoloživih financijskih
sredstava namijenjenih za kreditiranje izvoza, financijskom snagom bankarskog
sektora, tradicijom i navikama u poslovanju izvoznika, očekivanim opsegom izvoza
i dr.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic
Cooperation and Development – OECD) definirala je četiri osnovna modela
državne podrške izvozu. To su: sustav čistog pokrića, sustav subvencioniranja
troškova kamata, sustavi u kojima postoje specijalizirane privatne institucije za
financiranje izvoza i sustavi u kojima drćave izravno financiraju izvoz (Radošević,
1993., 97.-116.)
Osiguranje izvoza u razvijene europse zemlje, Kanadu, SAD i slične zemlje
smatrano je potpuno nepotrebnim zato što se pretpostavljalo kako su partneri iz tih
zemalja pouzdani u mjeri i na način na koji su pouzdane i njihove zemlje. Zapravo
se pokazalo kako su izvoznici učinili velike pogreške jer su izjednačivali
komercijalne i političke rizike što ih je onda navodilo na zaključke da je i
poslovanje s poduzećima iz tih zemalja bez rizika.
9. 6
Međutim podaci izvoznih agencija pokazuju da 75% svih isplaćenih odšteta
otpada upravo na te zemlje. Štoviše, čak je 200 00 europskih poduzeća propalo u
1997. godini (od toga u Francuskoj 61 000 poduzeća), (Radošević, 1993).
3.1. Neizravan (indirektni) izvoz te prednosti i nedostaci istog
O indirektnom izvozu govorimo onda kad proizvođač za izvoz svojih
proizvoda rabi usluge drugih, neovisnih, organizacija iz svoje zemlje. O
indirektnom izvozu govorimo i kad proizvođač u vlastitoj organizacijskoj shemi
ima ustrojenu organizaciju jedinicu za izvozne poslove (npr. odjel ili poslovnica za
izvoz) koja u obavljanju izvoza surađuje s neovisnom izvozničkom tvrtkom i s
njom koordinira cijelokupni izvozni posao. Pri tome je važno naglasiti kako ta
organizacijska jedinica proivođača ne sudjeluje izravno i aktivno ni u kakvim
prodajnim aktivnostima s elementom inzemnosti nego je njezino djelovanje
ograničeno isključivo na tuzemnu suradnju sa specijaliziranim izvoznikom.
S obzirom na status izvozničkih tvrtki s kojima proizvođač surađuje, indirektan
izvoz se može obavljati na dva načina: korištenjem usluga raznih posredničkih
organizacija i usluga tzv. kooperativnih organizacija.
U vanjskoj su se trgovini razvile dvije osnovne skupine posredničkih organizacija
za indirektan izvoz. To su trgovačka poduzeća (engl. Merchants) i
vanjskotrgovinski posrednici u užem smislu riječi (engl. Agents). Osnovna razlika
između tih tvrtki je u tome što su trgovačka poduzeća (trgovci) samostalne tvrtke
koje rade za svoj račun dok su posrednici u užem smislu riječi uglavnom
nesamostalne tvrtke koje rade za proviziju i po instrukcijama poduzeća.
10. 7
Specijalizirana vanjskotrgovniska poduzeća (Export merchants) jesu trgovačke
kuće (veletrgovci) koji poslove izvoza i uvoza obavljaju za vlastiti račun,
poslujući pri tome na isti način na koji to rade i veletrgovci u unutarnjoj trgovini.
Trgovačke kompanije (engl. Export Trading Companies) jesu velika i financijski
jaka poduzeća koja, pod tim nazivom, susrećemo u velikom broju zemalja. Najviše
ih je u Japanu, Brazilu, J. Koreji, Tajvanu, Tajandu, Turskoj, a ima ih i u nekim
europskim zemljama kao što su Grčka, Portugal i Malta. U Japanu npr. postoje
tisuće trgovačkih komapnija koje se, uz ostale poslove, bave i vanjskom trgovinom.
Vodeće i najpoznatije su tzv. opće trgovačke kompanije (engl. General Trading
Companies) koje se u Japanu nazivaju shogosha. Dvadestak najvećih takvih
trgovačkih komapnija (među kojima su npr. Mitsui, Mitsubishi, Shoji i Kaisho)
obavljaju oko 50% japanskog izvoza i više od 65% uvoza. Karakteristično je da su
manje trgovačke komapnije usmjerene isključivo na vanjsku trgovinu dok su veće
uključene i u domaću distribuciju (Albaum, Strandskov, Duerr, 1994., 181.)
Izvozni prekupci(engl. Export desk jobber) su vrsta trgovaca koji se najčešće
susreću u vanjskoj trgovini sirovinama. Nazivaju ih i kabelskim trgovcima (Cable
Merchant) budući da nemaju svojih skladišta nemaju fizički kontakt s robom pa,
najčešće, i ne vide robu koju kupuju i prodaju. Uza samostalne trgovce u zemlji
prozvođača posluje i cijeli niz čistih vanjskotrgovniskih posrednika (engl. Agents).
Neki od njih su karakteristični samo za određene zemlje ili regije dok se druge
može susresti praktički po cijelome svijetu..Inozemni je zastupnik(engl. Agent) po
kontinentalnom pravu, tvrtka ili fizička osoba koja radi u ime i za račun svog
nalogodavca (principala) kojega stalno i javno zastupa na određenom tržištu.
11. 8
Nasuprot tome, u anglosaksonskim pravnim sustavima instituti „Agency“ i „Agent“ imaju
šire zančenje nego u kontinentalnom pravu tako da principal može biti: (Momčilović,
2000., 82.)
- neotkriven (Undiscoled Principal); agent ne otkriva a djeluje kao agent, a s
trećom osobom sklapa posao u svoje ime
- neimenovan (Unnamed Principal); agent otkriva da radi za principala, ne
otkriva njegovo ime, ugovore potpisuje „po ovlaštenju principala“
- imenovan, otkriven (Named, Discoled, Principal); zastupnik otkriva i
postojanje i ime nalogodavca, a poslove sklapa u njegovo ime i za njegov
račun.
Distributer ili samostalni zastupnik(engl. Distributer) jest vanjskotrgovnski posrednik
koji posluje u svoje ime i za svoj račun.
S principalom sklapa tzv. ugovor o distribuciji kojim se određuje asortiman, količina i
cijene po kojima distributer može prodavati principalovu robu na određenom tržištu te
podjela troškova. Najčešće se dogovara da distributer snosi troškove nabave, prodaje
(uključivo troškove provizije i popusta) i propagandne robe dok inozemni principal snosi
troškove posredovanja i obrade tržišta. Radi li se o robi koja zahtijeva servis i održavanje,
distributerskim je ugovorm potrebno urediti i držanje servisa i podjelu troškova.
Prednosti plasmana robe preko distributera jesu (Andrijanić, 2001., 99.) :
- provedba ugovornih obveza vrlo je jednostavna jer principal šalje robu
distributeru na temelju njegovih narudžbi
- naručenu i isporučenu robu distributer plaća principalu akreditivom, pa je
principalu osigurana gotovinska naplata isporučene robe
Nedostaci plasmana robe preko distributera su u tome što je opseg plasmana robe
izravno vezan za financijskusnagu distributera te što principal gubi neposredne veze s
kupcima pa se, u pogledu ocjene tržišta, politike cijena i drugih važnih čimbenika, oslanja
na izvještaje distributera koji stanje na tržištu, uglavom, prikazuje kako to njemu odgovara.
12. 9
Komisionar (engl. Commission Agent) jest vanjskotrgovinski posrednik koji radi u svoje
ime a za račun svoga komitenta. Nagrada koju komitent plaća komisionaru naziva se
komisiona provizija ili komision. Najčešće se ugovara u postotku od vrijednosti
obavljenog posla. Ako komisionar ugovorom preuzima i obvezu plaćanja odnosno naplate,
ima pravo i na posebnu proviziju koja se naziva delkredere provizija.
Indent posrednik (Export commission house) jest povremeni zastupnik stranih kupaca sa
sjedištem u zemlji proizvođača (izvoznika) robe. Osnovna mu je zadaća na domaćem
tržištu pronaći robu iz narudžbi (Indents) svog nalogodavca u kojima je precizno opisana
roba za koju je zainteresiran, navedena cijena koju je spreman platiti te su precizni i drugi
bitni uvjeti uz koje je nalogodavac spreman prihvatiti isporuku tražene robe.
Potvrđujuća kuća (engl. Confirming House) vanjskotrgovinski je posrednik čija je
osnovna zadaća u pružanju pomoći inozemnom kupcu na način da potvrđuje njegove
narudžbe a zatim isplaćuje izvoznika iz svoje zemlje, i to odmah po isporuci predmetne
robe. Domaći kupac (engl. Resident buyer) jest vanjskotrgovinski posrednik koji osluje
slično indent posredniku. I on djeluje kao predstavnik inozemnih kupaca na domaćem
tržištu, pronalazi za njih isporučitelje tažene robe te održava stalan kotakt između
inozemnih kupaca i domaćih proizvođača robe za koju su oni trajno zainteresirani. U
praksi razvijenih zemalja tim se posrednicima najviše koriste veliki uvoznici.
Broker (engl.Export-Import Brokers) jest specijalizirani tržišni posrednik koji spaja
kupca i prpdavatelja u nekom vanjskotrgovinskom poslu i čiji posao završava u trenutku
kad oni sklope kupoprodajni ugovor.
Izvozna menadžmentska kompanija (engl. Export management company – EMC)
specijalizirani je vanjskotrgovinski posrednik koji, organizacijski gledano, posluje kao da
je ekskluzivni izvozni dojel svakog od nekoliko udruženih i međusobno nekonkurentnih
principala (domaćih proizvođača). Diler je posrednik na burzi efekata koji radi u svoje ime
i za svoj račun. Dilersko tržište (engl. Dealer Market) je termin za tržište kojemu su u
središtu dileri, posrednici koji su spremni prodavati i kupovati za svoj račun u bilo koje
vrijeme po cijenama i u količinama koje su istaknuli.
13. 10
Komprador(engl. Comprador) jest posebna vrsta dalekoistočnog posrednika važnog za
trgovinu s Filipinima, Malezijom, Indonezijom, Tajvanom i Hong Kongom. Komprador ili
banto nalazi se u položaju između namještenika inozemne tvrtke i komisionara.
Faktor(engl. Facor) jest vanjskotrgovinski posrednik velike financijske snage i dobrih
poslovnih veza čija se uloga prvenstveno sastoji u financiranju i preuzimanju rizika naplate
u izvoznim poslovima. Za ocjenu prednosti i nedostataka nekog posednika treba voditi
računa i o tome da ih je. Ponekad, vrlo teško svrstati u opisane kategorije. Naime
posrednici, vođeni težnjom za što većim profitom, često prihvaćaju obavljati i one funkcije
koje nisu za njih karakteristične. Uz to su skloni i potpuno mijenjati uloge pa će, zbog
većeg profita, izvozni trgovac pristati obaviti transakciju u ulozi brokera. Jednako tako,
neki izvozni zastupnik proizvođača može u neku transakciju ući u vlastito ime i za vlastiti
račun.
Kooperativne organizacije su prijelazni tip između indirektnog i direktnog izvoza.
Naime, za proizvođača koji se u izvozu svojih proiozvoda koristi kooperativnim
organizacijama možemo reći da je indirektni izvoznik jednostavno zato što faktički
izvoznik nije organizacijski dio njegove tvrtke. S druge strane spomenuti proizvođač ipak
ima znatan utjecaj na izvoznika, a može imati i određenu „administrativnu“ kontrolu nad
poslovanjem i operativnim politikama tog posrednika što su već obilježja izravnog izvoza.
3.2. Izravan (direktni) izvoz te prednosti i nedostaci istog
O izravnom izvozu (direktnom) izvozu govorimo kada domaći proizvođač neke robe
izvozi i otprema robu izravno kupcu u inozemstvo odnosno u njegovu tvrtku čije je stvarno
sjedište u inozemstvu. Uz to se i stvarni prijenos robe i novca odvija preko kupčeve ili
proizvođačeve tvrtke i bez korištenja usluga neovisnih posrednika.
Više je oblika direktnog izvoza tako da svaki proizvođač može odabrati koji najbolje
odgovara predmetu prodaje i zahtjevima konkretnog izvoznog tržišta.
Razumije se također kako jednom odabrani put i način nije vječan te ga izvoznik može
promijeniti i prilagoditi izmijenjenoj situaciji na određenom tržištu.
14. 11
Izravan izvoz preko organizacijskih oblika u zemlji proizvođača, gdje proizvođač
koji se želi baviti izravnim izvozom morat će ustrojiti i odgovarajuću organizacijsku
jedinicu za obavljanje tih poslova. Najjednostavniji organizacijski oblik je odjel ili
poslovnica. Takav bi odjel mogao obavljati poslove izvoza izravno i samostalno ili bi samo
koordinirao i kontrolirao aktivnosti posebnih organizacijskih jedinica smještenih u
inozemstvu. Ovisno o organizaciji i opsegu poslova, razlikujemo tri razine organizacijskih
oblika za obavljanje izvoza koji su locirani u zemlji proizvođača a to su poslovnica ili odjel
za izvoz unutar tvrtke proizvođača, samostalni odjel ili poslovnica i posebna tvrtka za
poslove izvoza.
Izvoz preko vlastite trgovačke mreže u inozemstvu, gdje proizvođač koji proizvode
izvozi izravno, koristeći se pri tome nekim od opisanih vlastitih organizacijskih oblika,
dostigne u jednom trenutku razvojnu točku kad uviđa kako mu je neophodan bolji uvid u
inozemno tržište i u kanale distribucije vlastitih proizvoda. Najčešća rješenja su osnivanje
vlastite tvrtke u inozemstvu, osnivanje skladišta, poslovnice ili koriptenje usluga
trgovačkih putnika. Za razliku od vlastitih poduzeća u inozemstvu i drugih organizacija za
izravan izvoz koje su pod kontrolom ili u vlasništvu proizvođača, distributeri i zastupnici u
inozemstvu su neovisne i samostalne tvrtke sa sjedištem na stranom tržištu. U svijetu se ta
dva posrednika često zamjenjuju i poistovjećuju.Razlike ipak postoje jer je distributer
samostalna tvrtka, trgovac koji radi u svoje ime,a za izvoznika (proizvođača) je kupac
njegove robe.
15. 12
4. Prodaja licence i leasing kao način izlaska na strana tržišta
U nekim slučajevima poduzeće će se odlučiti na prodaju licence kao put izlaska na
strano tržište. To će se dogoditi ako je otežan ili onemogućen izvoz na to tržište te ako se
procjenjuje da će prihodi od prodaje licence biti zadovoljavajući.
Suvremena gospodarstva karakteriziraju i sve brže promjene u tehnici i tehologiji
proizvodnje, prijevoza, komuniciranja, itd. Proizvodnja i prometna sredstva brzo
zastarijevaju pa je važno brzo ih zamijeniti novijim i efikasnijim sredstvima. S druge
strane, ponuda te robe odavno premašuje potražnju na tržištu. Kako klasični oblici
financiranja, kao što su bankarski kredit i vlastita sredstav, često nisu dovoljni niti dostupni
za ove svrhe, razvijen je novi oblik financiranja koje je nazvan leasing.
4.1. Pojam licenci te prednosti i nedostaci istog
Izraz licenca potječe od latinske riječi licentia što znači sloboda (uporabe) ili
dopuštenje. U praksi se njime označuje cijeli niz različitih poslovnih kombinacija koje
podarazumijevaju i pribavljanje prava korištenja tuđega intelektualnog vlasništva.
Ugovor o licenci dvostrani je pravni akt kojim se davatelj licence (licensor) obvezuje da će
korisniku licence (licensee) ustupiti na korištenje neko svoje pravo industrijskog vlasništva
(patent, uzorak, model, marka) ili neka znanja i iskustva (u organizaciji rada, marketingu,
menadžemntu i sl.) dok se primatelj obvezuje plaćati naknadu u dogovorenoj visini i na
dogovoreni način.
S obzirom na prirodu posla, riječ je o dugoročnim, vrlo opširim i vrlo preciznim
ugovrima. Cijena korištenja licence je ukupna novčana naknada koju primatelj isplaćuje
davatelju licence. Plaćanje naknade (royality) može se ugovoriti na različite načine a ovisi
o predmetu licence, propisima u zemlji primatelja i sl.
16. 13
Prednosti i nedostaci licence
Prodaja licence za prodavatelja je i način ulaska na strano tržište pri čemu davatelj
licence (licensor) ulazi u ugovorni sporazum s tvrtkom ili sobom iz druge zemlje (primatelj
licence – licensee) dajući im na uporabu neka prava koja su njegovo vlasnoštvo. Najčešće
se prenosi pravo uporabe: tehologije i znanja (know how) potrebnih za neki proizvodni
proces, imena, marke, trgovačkog znaka, dizajna ili loga nekog proizvoda i menadžerskih
odnosno marketinških znanja ili procesa.
Ciljevi kompanija koje se odlučuju na taj oblik nastupa na strano tržište najčešće su
sljedeći:ostvarivanje zarade od prodaje licence, ulazak na tržište na koje to nije moguće
drugim putevima i stvaranje osnova za složenije obline nastupa na to i/ili susjedna tržišta.
Razumije se kako se na prodaju licence prodavatelj može odlučiti i u slučajevima kad nije
moguć izravan izvoz, kad lokalni propisi ne dopuštaju izravna ulaganja, kad se procijenjuje
da su izravna ulaganja suviše rizična te kad se procjenjuje kako se to ne isplati zato što je
riječ o malom i zatvorenom tržištu. Takvim nastupom na inozemno tržište davatelj licence
ostvaruje određene prednosti ali trpi i određene nedostatke.
Prednosti su vrlo niski troškovi nastupa budući da se koriste primateljeva postrojenja,
kapital, menadžment, radna snaga; praktično nikakvi rizici ulaska na strano tržište i
ostvarivanje određenog prihoda od licencne naknade.
Najveći nedostaci tog oblika nastupa za prodavatelja licence su manjak kontrole nad
proizvodnjom i marketigom, mogućnosti nedovoljne eksploatacije tržišta i mogućnost da
mu primatelj postane konkurent na trećim tržištima.
17. 14
4.2 Pojam i razvitak leasinga
Pojam leasing dolazi od engleske riječi lease što znači najam, zakup, odnosno od
glagola to lease što znači dati pod najam ili iznajmiti. Leasing se pojavljuje u SAD-u
tridesetih godina prošlog stoljeća kad je telefonska kompanija The Bell Telephone System
počela svojim pretplatnicima iznajmljivati, tada vrlo skupe, telefonske aparate i teleprintere
uz mogućnost njihova otkupa nakon isteka perioda najma. Uskoro su se i druge financijski
snažne kompanije (npr. International Business Machines Corporation – IBM, Remington
Rand Corporation, itd.) uključile u taj novi oblik plasmana svojih proizvoda, pružajući
klijentima i usluge održavanja, servisa, obuke kadrova i sl.
Predmeti leasinga su različita investicijska oprema, strojevi, informatička i komunikacijska
oprema koja tehnički brzo zastarijeva te sve vrste transportnih sredstava i nekretnina.
U ovom poslu davatelj leasinga odnosno leasing poduzeće kupuje ugovorenu opremu od
proizvođača za gotovinu i daje ju u najam korisniku koji mu za to plaća najamninu koja se
može pretvoriti u obročnu isplatu vrijednosti sredstava, dakle u kupnju. Prema tome,
leasing poduzeće preuzima ulogu posrednika koji povezuje interese proizvođača i interese
korisnika opreme. Proizvođaču omogućuje lakši plasman proizvoda i rješava njegov
problem financiranja daljnje proizvodnje, a korisniku omogućuje uporabu suvremene
tehnologije bez angažiranja vlastitih sredstava. Tako korisnik predmeta leasinga postaje
neka vrsta gospodarskog vlasnika koji korištenje predmeta leasinga plaća iz onoga što
zaradi („pay as you earn“).
U praksi su razvijeni i različiti oblici i načini ugovaranja naknade za leasing. Najviše
se primjenjuju fiksna (linearna) naknada, naknada s klauzulom, visoka naknada, tzv. ubrani
leasing, niske naknade,tzv. progresivna skala inaknada čija se visina prilagođuje intenzitetu
i vremenu korištenja predmeta.
18. 15
Leasing poslovi se dijele na različite načine i u velik broj skupina. Ovdje će se
vrste leasinga raspraviti prema konstrukciji posla odnosno načinu financiranja transakcije i
prema mogućnosti raskida sklopljenog ugovora, a neke druge vrste ćemo samo spomenuti.
Prema konstrukciji posla odnosno prema načinu financiranja transakcije razlikujemo
neizravni (indirektni) i izravni (direktni) leasing.
Indirektni leasingje trostrana poslovna transakcija u kojoj sudjeluju proizvođač
(isporučitelj) neke robe, korisnik ili primatelj leasinga (lessee) te specijalizirano leasing
poduzeće ili davatelj leasinga (lessor).
Transakcija se sklapa s dva odvojena ugovora, i to kopuprodajnim ugovorom između
proizvođača i leasing poduzeća te ugovorom o leasingu između leasing poduzeća i
korisnika leasinga.
Direktni leasing je posao koji se sklapa između proizvođača kao davatelja leasinga i
primatelja dobra kao korisnika tog leasinga. U tom poslu isporučilac opreme je istodobno i
najmodavatelj koji predmet leasinga daje u najam korisniku i s njim sklapa ugovor o
leasingu. Taj bi odnos bio običan najam kad ne bi sadržavao i elemente financiranja koji su
karakteristični u poslu leasinga, po kojima proizvođač dobra osigurava financijska sredstva
bilo vlastita ili posuđena. Ta vrsta leasinga se jos naziva i nepravi ili kvazileasing
(Deželjin, 1993). Uložena sredstva se vraćaju kroz leasing naknadu s tim da je poizvođač
osiguran činjenicom da ostaje vlasnikom predmeta leasinga za cijelo vrijeme trajanja
ugovora o leasingu.
4.3. Prednosti i nedostaci leasinga
Ekonomska ocjena uporabivosti leasing posla donosi se na osnovi njegove usporedbe s
poslom kupnje. Ocjena je sigurno povoljna za industrije čija se tehnologija brzo razvija i
usavršava jer omogućuje brzo obnavljanje opreme i pomaže poduzeću da se u kratkom
roku prilagodi novim zahtjevima proizvodnje i tržišta.
19. 16
Leasing djeluje pozitivno na likvidnost poduzeća jer ga manje opterećuje od kupnje za
gotovinu. Zahvaljujući tome, poduzeću ostaju sredstva koja može upotrijebiti u druge
svrhe. To je isplativ način financiranja i sa stajališta porezne politike budući da propisi
dopuštaju da se puni iznos plaćene naknade leasinga knjiži kao trošak poslovanja te da u
cjelini bude odbijen od porezne osnovice primatelja.
Osnovni nedostatak leasinga je u tome što je skuplji od kupnje klasičnim načinima
financiranja. Međutim, upravo zato što je skuplji, leasing pruža korisniku i cijeli niz
prednosti a to su sljedeće; ne moraju se odmah angažirati velika financijska sredstva za
nabavu potrebnih dobara čime se obrtna sredstva oslobađaju za produktivnije korištenje,
naknada za leasing se otplaćuje iz prihoda ostvarenih upotrebom predmeta leasinga, rate
leasinga se tretiraju kao materijalni torškovi pa se odbijaju od poreza u propisanoj visini,
omogućuje 100%-tno financiranje za razliku od drugih metoda gdje je moguće najviše 75-
80%-tno, otklanja neke poslovne rizike, posebno rizik zastarijevanja opreme.
Nadalje, osigurava adekvatno održavanje i servis, omogućuje promptno sastavljanje
investicijskog dobra u proizvodnju, koristeći se opcijom kupnje, korisnik leasinga može
predmet dobiti znatno jeftinije jer plaća cijenu samo za neamortizirani dio vrijednosti toga
dobra, korisnik ne mora davatelju leasinga davati neko posebno jamstvo jer on ostaje
vlasnikom predmeta za sve vrijeme trajanja ugovora te se u doba inflacije može biti
povoljniji od drugih aranžmana, posebice zato što su iznosi leasing naknade, po pravilu, ne
mijenjaju.
20. 17
5. Franchising i izravna strana ulaganja u međunarodnoj razmijeni
Franchising je posebna strategija poslovne suradnje između neovisnih tvrtki iz
različitih zemalja. Sustav čine jedan davatelj franchisinga i veći broj korisnika. Davatelj
franchisinga su poznate svjetske tvrtke koje posjeduju proizvode prepoznatljive marke i/ili
originalni sustav distribucije i plasmana robe ili usluga; korisnici su pak manja domaća
poduzeća slabije financijske moći, bez većeg udjela na tržištu i bez prepoznatljivog imidža.
Ugovorom o franchisingu korisnici, uz određenu naknadu, stječu pravo uporabe tog
poznatog imena, marke odnosno poznatog i uhodanog sustava distribucije. Pri tome se
koriste vlastitim resursima i u kraćem se roku uspijevaju afirmirati na tržištu.
5.1. Nastanak i pojam francshisinga, vrste franchisinga te prednosti i nedostaci
franchisinga
Franchising se pojavljuje početkom devetnaestog stoljeća u SAD-u, a svoje je
moderne oblike dobio krajem tog stoljeća. Smatra se da je začetak modernoga franchisinga
označen u trenutku kad je General Motors započeo prodavati franšizu za zastupanje svojih
automobila. U literaturi se spominju druge kompanije, npr. Singer, Relax, Coca Cola, za
koje se tvrdi da su prve uspješno primjenile i razvile tu vrstu posla i taj tip ugovornog
odnosa.
Richardson kaže kako je franchising poslovni odnos u kojemu netko s dobrom idejom
za biznis prodaje pravo uporabe imena biznisa te pravo prodaje svojih proizvoda ili usluga
na određenom području. Mlikotin-Tomić citira presudu jednog francuskog suda tvrdeći
kako se u njoj najpreciznije definira ta vrsta posla:franchising se definira kao metoda
kooperacije između dvaju ili više tvrtki od kojih je jedna davatelj franchisinga, a sve druge
su primatelji franchisinga.
21. 18
Davatelj franchisinga vlasnik je prava isključive upotrebe tvrtke, žiga, oznake
podrijetla proizvoda, simbola i drugih neregistriranih znakova razlikovanja proizvoda i
usluga kao i cjelokupnog znanja o iskustvu (know-how). Davatelj franchisinga stavlja
primatelju na raspolaganje pravo korištenja skupa proizvoda i usluga originalnih (vlastitih)
ili specificiranih.
Primatelj franchisinga mora ih obavezno i u potpunosti iskorištavati u skladu s
komercijalnim tehnikama koje je davatelj franchisinga isprobao i koje i sam koristi.
Zauzvrat davatelj franchisinga prima naknadu ili ostvaruje druge koristi.
Ugovor o franchisingu može predvidjeti i pružanje komercijalne, financijske i/ili
industrijske pomoći kako bi se omogućila beža integracija u trgovačku djelatnost davatelja
franchisinga. Franchising podarazumijeva određeni nadzor davatelja franchisinga budući
da se primatelj franchisinga uvodi u njegovu originalni tehniku poslovanja. Na taj se način
čuva „image“ robnog ili uslužnog žiga koji se prodaje, stječe klijentela uz manje troškove i
veći rentabilitet za obje stranke koje zadržavaju potpunu pravnu samostalnost (Mlikotin-
Tomić, 1986).
Vrste franchisinga
U literaturi i u poslovnoj praksi najčešće se susreće podjela na franchising robe,
franchising usluga i proizvodni franchising. Franchising robe je oblik franchisinga u
kojemu je predmet prodaje sustav prometa odnosno sustav distribucije jedne ili više vrsta
robe radi prodaje krajnjem korisniku.
Posao se realizira sklapanjem dvaju ugovora: ugovorom o franchisingu koji se sklapa
između davatelja i primatelja franchisinga i kupoprodajnim ugovorm koji se sklapa između
primatelja franchisinga i krajnjeg kupca robe.Franchising uslugaje franchising posao u
kojemu je predmet prodaje neka specifična usluga.
22. 19
Riječ je o vrlo širokom spektru usluga od kojih su najčešće one iz područja
hotelijerstva (kao što su Interkontinental, Holiday Inn, Hilton, Concord itd.) te usluge
restauracija brze prehrane (kao što su npr. McDonald's, Maxim, Subway, Pizza Hot itd.).
Predmet ugovora je određena kombinacija ustupljenih prava koja su prenesena na
primatelja franchisinga.
Proizvodni franchising je tip franchisinga u kojemu je predmet ugovora proizvodnja i
prodaja neke robe. Zato se naziva i industrijski franchising.
Nastaje iz težnje da se mjesto proizvodnje što više približi mjestu prodaje te da proizvođač
(primatelj franchisinga) organizira proizvodnju i prodaju prema poslovnoj koncepciji
davatelja franchisinga i uz korištenje njegova sustava marketinga.
Prednosti i nedostaci franchisinga
Već smo rekli koji su razlozi i koje su prednosti te strategije za davatelja franchisinga.
Ulaskom u sustav franchisinga i korisnik ostvaruje neke bitne tržišne prednosti:osigurava
tržišnu prepoznatljivost, određeni imiđ i olakšan pristup potrošačima, smanjuje troškove
prodaje i neizbježne, pogreške koje prate samostalan nastup i zadržava relativnu poslovnu
samostalnost a istodobno postaje dio poznatog sustava.
Razumije se da sustav ima i određene nedostatke. To su:relativna ovisnost o davatelju
franchisinga, ograničena sloboda konkuriranja i ograničeno tržište prodaje, pravo
sudjelovanja u odlučivanju i dobiti nije razmjerno uloženim sredstvima i obveza je trajna a
ugovor je teško raskinuti.
5.2. Izravna strana ulaganja
U suvremenim uvjetima globalizacije i liberalizacije, gospodarski rast je moguć
jedino uz proizvodnju robe i usluga koje su sposobne izdržati konkurenciju i opstati na
tržištu. Važan čimbenik za postizanje te konkurentnosti jesu i strane investicije. Iz tih su
razloga i sve češća udruživanja tvrtki iz različitih zemalja kao i prilagođavanje nacionalne
politike i zakonodavstva kako bi se privuklo što više stranih ulagača.
23. 20
Direktna ulaganja pojavljuju se kao: samostalna ulaganja u vlastita poduzeća i kao
zajednička ulaganja s lokalnim ili stranim partnerima. Posljednjih godina sve je izraženija
tendencija za zajedničkim ulaganjima. Osnovni oblici izravnih ulaganja jesu:zajednička
ulaganja s inozemnim partnerima i samostalna ulaganja u vlastita poduzeća u inozemstvu.
Zajednička poduzeća rezultat su poslovnih aranžmana u kojim se zajedničkim ulaganjima
(engl. joint ventures) stvara novo poduzeće.
Ključna obilježja takvih novostvorenih tvrtki jesu:samostalnost te vlastita poslovna i
pravna subjektivnost, zajedničko vlasništvo nad tvrtkom iposeban i neovisan menadžment.
Potencijalne prijetnje ovoj vrsti zajedničkih ulaganja jesu različite brzine kojima pratneri
stječu nova znanja zbog čega može biti ugrožena konkurentska prednost sporijeg partnera.
U mnogim savezima između japanskih i američkih poduzeća, američka su poduzeća
izgubila konkurentsku prednost zato što su njihovi japanski partneri naučili sve što su
htjeli, , Markulin, 2002., 107).
Vlastita poduzeća u inozemstvu jesu poduzeća u potpunom vlasništvu nerezidenata
zemlje u kojoj se poduzeće nalazi. Ona se mogu osnovati na dva načina:otkupom već
postojećeg poduzeća iliosnivanjem novog poduzeća.
Oba načina imaju prednosti i mana, s tim što veće prednosti ipak pruža otkup nego
osnivanje novog poduzeća. Prednosti se očituju u tome što se odmah iskorištavaju
postojeći proizvodni kapaciteti, postojeća marketinška organizacija i ostale poslovne
funkcije, što je osiguran određeni dio tržišta i dr. Razumije se kako se, i u slučaju
zajedničkog i u slučaju vlastitog poduzeća, može raditi o ulaganjima u potpuno novu
proizvodnju ili djelatnost (engl. greenfield investment) ili pak o ulaganjima zbog kupnje
odnosno spajanja s nekom postojećom tvrtkom.
24. 21
Krajnji i najsloženiji oblik ulaganja zbog povećanja učinkovitosti je tzv. „component
outsorcing“, odnosno proizvodnja komponenata, cijelih sklopova pa i gotovih proizvoda.
Taj oblik pruža najveće neizravne koristi zemlji domaćinu; od transfera tehnologije i
„know-how“ do unaprijeđenja menadžmenta i izalska na razvijena tržišta.
5.3. Prednosti i nedostaci stranih izravnih investicija
Načelno se može reći kako su strane izravne investicije dobre i za zemlju primatelja i
za zemlju davatelja. U praksi to međuim nije tako jednostavno pa se može govoriti i o
njihovim prednostima i o nedostacima. Razumije se da neka investicija može donijeti
pozitivne efekte investitoru ali i negativne zemlji u koju investira. Puno je rjeđe obrnuto.
Izravne strane investicije pružaju tri osnovne prendosti za zemlju domaćina: na taj način
zemlja dolazi do resursa koji joj nedostaju, raste zaposlenost i ostvaruju se pozitivni efekti
u bilanci plaćanja.
Putem stranih izravnih investicija zemlja primatelj može doći do resursa (kapitala,
tehnologije i menadžerskih znanja) koji bi joj inače bili uskraćeni. Te resurse posjeduje
multinacionalna kompanija, odnosno lakše joj je zbog svoje reputacije doći do njih nego
zemlji primatelju.
Moguće prednosti za zemlju investitora jesu:poboljšanje bilance plaćanja zbog priljeva
kapitala od zarada u stranoj zemlji te zbog izvoza inputa, kapitalne opreme, itd. u
podružnicu u inozemstvu, porast zaposlenosti u slučaju da zbog izravnih investicija dolazi i
do povećanja izvoza i pozitivni učinci transfera tehnologije i know-howa do kojih
multinacionalna kompanija može doći u inozemstvu i koji se poslije mogu primjeniti u
zemlji.
Moguće negativni efekti izravnih investicija za matičnu zemlju jesu:negativni efekt za
bilancu plaćanja zbog početnog odljeva kapitala koji ne poništava povrat kapitala od
ostvarenih zarada.
25. 22
Dolazi i do pogoršanja trgovačke bilance ako izravne strane investicije služe kako bi
se u inozemstvu proizvodilo uz niže troškove a potom uvozilo na domaće tržište. Isti efekt
će nastupiti i u slučajuako strane izravne investicije služe kao supstitut za vlastiti izvoz.
Pad zaposlenosti je najozbiljniji nedostatak stranih izravnih investicija u slučaju da one
služe kao spustitut za domaću roizvodnju. To može biti velik problem za zemlje u kojima
je zaposlenost na kritičnoj razini. Protuargument u tom načinu sagledavanja problema jest
da se putem stranih izravnih investicija odlobađa radna snaga koja se može angažirati u
aktivnostima u kojima matična zemlja ima komparativne prednosti, a čime se povećava
efikasnost i stimulira ekonomski rast.
26. 23
6. Pojam i razvitak strateških saveza
Strateški savez je oblik poslovnog povezivanja tvrtki koji se temelji na posebnom
sporazumu o povezivanju s konkurentom, dobavljačem ili kupcem a na osnovi kojeg se,
kombinacijom prednosti i snaga partnera, postiže bolje konkurentska pozicija na svjetskom
tržištu. Sve više poduzeća vidi svoju budućnost u strateškoj suradnji. U strateške saveze
ulaze i multinacionalne kompanije i mala lokalna poduzeća.
Savezi se stvaraju u svim djelatnostima: od informatičkih tehnologija, transporta,
proizvodnje, telekomunikacija, elektronike, farmaceutike, prehrambene industrije,
financija pa do profesionalnih usluga. Moglo bi se reći kako su strateški savezi svojevrstan
odgovor tvrtki na sve ono što sobom nosi globalizacija.
Obilježavaju ih i određene specifičnosti u usporedbi s drugim oblicima suradnje: velika
nesigurnost i dvosmislenost. Nesigurnost u pogledu rezultata koji će savez donijeti, a
dvosmislenost zbog toga što se u savezu čestu nađu poduzeća koja surađuju na jednom
području, a u drugom području su najžešći konkurenti (Tipurić i Markulin, 2002., 36.-37).
Stoga je za kvalitetu odnosa između sudionika u strateškom savezu vrlo važno
uravnoteženje međusobnih doprinosa i postojanje organizacijske kompatibilnosti kako ne
bi dolazilo do situacija u kojiima jedan od sudionika meže dominirati nad drugim.
U savezu mogu biti konkurenti, dobavljači ili kupci. Bitno je da se sinergijskim
djelovanjem partnera postiže bolja konkurentnost na tržištu (Haribson&Pekar, 1998., 23).
Glavni motiv ulaska poduzeća u strateške saveze je u težnji za uspijehom na globalnom
tržištu te u sudjelovanju u stvaranju novih tehnologija, projekata i proizvoda koji imaju
potencijala za mijenjanje cijelih industrija pa i za stvaranje novih.
27. 24
Općenito, motivi i strateški poticaji za strateško povezivanje mogu biti defenzivnog
(obrambenog) karaktera i ofenzivnog karaktera. Pri tome razni autori navode različite
skupine motiva. Većina ih svrstava u četiri skupine: financijske, tehnološke, menadžerske i
strateške poticaje.
Financijski motivi za ulazak u savez su u korištenju resursa svojih partnera čime poduzeća
izravno poboljšavaju financijsku poziciju. Najizraženiji financijski motiv je snižavanje
troškova.
Jedan od ključnih elemenata za stvaranje strateškog saveza je odabir partnera jer će o
tome u mnogome ovisiti i sama organizacija. Dobar partner pomaže poduzeću ostvarivati
strateške ciljeve: ulaz na novo tržište, podjelu troškova, podjelu rizika razvoja novog
proizvoda i sl. Dobar strateški partner dijeli također i viziju poduzeća na dobrobit saveza.
Ako dvije kompanije pristupe savezu s radikalnim razlikama u planovima, šanse za uspijeh
saveza su vrlo malene i on će, najvjerojatnije, završiti raskidom. Takav je bio slučaj s
General Motorsom i Daewoom. GM-ov plan bio je korištenje Daewooa kao izvora jeftine
radne snage u proizvodnji automobila za korejsko i američko tržište, dok je Daewoo htio
iskoristiti GM-ov know-how, tehnologiju i distribucijski sustav za povećanje prodaje, ne
samo u Koreji i SAD-u već i u Europi. Različite precepcije o strateškoj ulozi ulaganja
pridonijele su raskidu saveza (Hill, 1997., 417).
Općenito govoreći, za ispravan odabir partnera u strateškom savezu poduzeća
potrebno je:skupiti što više informacija o potencijalnim suradnicima, skupiti podatke od
informiranih trećih strana kao što su poduzeća koja su bila u savezu s potencijalnim
partnerima, bankari koji su poslovali s poduzećem, bivši zaposlenici, itd. Upoznati
menadžment potencijalnog partnera što je bolje moguće prije pristajanja na savez.
Kompanije koje ulaze u strateške saveze obično se dijele na lidere, pratitelje i
novopridošlice (Kotler, 1999., 473).
28. 25
6.1. Prednosti i nedostaci strateških saveza
Poduzeća se ujedinjuju sa stvarnim ili potencijalnim konkurentima zbog raznih
strateških namjera. Kao što je već rečeno, strateški savezi su puno efikasniji i uspiješniji
način osvajanja stranog tržišta nego pokušaj samostalnog ulaska poduzeća na strano tržište.
Savezi se sklapaju zbog smanjivanja troškova i podijele rizika razvoja proizvoda. Troškovi
i rizici poslovanja mogu se znatno smanjiti iskorištavaju li se resursi svih partnera.
Specijalizacijom svakog partnera za jedan dio procesa postižu se ekonomije razmjera koje
donose veću ukupnu korist za sve partnere u savezu od koristi koje bi poduzeća mogla
postići samostalno.
Tako je i spomenuti Motorolin savez s Toshibom bio motiviran i željom da se podijele
visoki fiksni troškovi pokretanja proizvodnje mikroprocesora. Razumije se da je motiv i
podijela rizika među partnerima.Prednost strateških saveza je i u pristupu novim ili već
postojećim proizvodima. Tako su savezi u farmaceutskoj industriji najčešće motivirani
upravo tim razlozima. Farmaceutske kompanije ulaze u strateške saveze kako bi dobile
prednost pri usvajanju novih proizvoda.Nedostaci strateških saveza također su realnost.
Najveći potencijalni nedostaci saveza mogu biti:nedostatak kontrole. Naime kontrola
nad zajedničkim poslovima ključna je zbog ostvarenja ciljeva saveza. S druge strane,
neslaganje partnera u nekim pitanjima može dovesti do nedostataka kontrole nad
poslovanjem i prouzročiti znatne probleme u strateškom savezu. Visok postotak
neuspijeha. Znatan broj strateških saveza završava neuspjehom. Neuspjeh obično dolazi
kao posljedica razlika u kulturi, erealnih očekivanja od saveza, nemogućnosti dogovora
oko ključnih pitanja, nemogućnosti nekog od partnera da savezu pridonese ono što se od
njega očekivalo itd. Smanjena fleksibilnost partnera. Savezi mogu ograničiti fleksibilnost
svojih članova što se tiče ulaska u druge saveze, akvizacije i slične poslovne pothvate.
U neki slučajevima može se dogoditit da pojedini član saveza postane previše ovisan
o svojem partneru. Znatno ulaganje resursa i vremena. Kako bi savez bio uspješan,
neophodan je dugotrajan angažman njegovih sudionika.
29. 26
7. Zaključak
Procesi internacionalizacije i globalizacije potiču poduzetnike na proširenje svojih
poslovnih aktivnostina međunarodno tržište. Međunarodno poslovanje poduzetnicima
povećava mogućnosti ostvarenja profita i porasta poslovanja. Međunarodno poslovanje
općenito označuje izvođenje poduzetničkih aktivnosti izvan državnih granica i
podrazumijeva postizanje strateških ciljeva poduzeća proširivanjem tih aktivnosti radi
povećanja profitabilnosti poslovanja.
U suvremenom gospodarstvu je strateško poduzetništvo novi koncept koji nudi
mnogo više od svakodnevnoga poduzetničkog djelovanja i tekućeg upravljanja
poduzetničkim tvrtkama. Ono nalaže povezivanje malih, individualnih poduzetnika, ali
tako i poduzetnički nadarenih kompanija koje imaju razloga dijeliti svoje ideje i resurse s
drugima unutar različitih oblika strateškog povezivanja i umrežavanja.
Poduzetnici koji proširuju poslovnu aktivnost izlaskom na međunarodno tržište
pokušavaju stvoriti profit prodajući svoje proizvode i usluge na tržištimana kojima ih
domaći konkurenti ne proizvode ili ih pak ne mogu proizvesti dovoljno kvalitetno, jeftino
ili u dovoljnoj količini. Za mala poduzeća primjena strategije međunarodne poduzetničke
aktivnosti ima smisla ako poduzeće posjeduje vrijedne ključne sposobnosti koje domaći
konkurenti na inozemnom tržištu nemaju, i ako se susreće s razmjerno slabim zakonskim
ograničenjima i preprekama ulasku naciljno tržište. U takvim okolnostima strategija
međunarodne poduzetničke aktivnosti može biti vrlo profitabilna. Strateški pristup
međunarodnom poduzetništvu nalaže provedbu analize snage, potencijala i stupnja
spremnosti poduzeća za međunarodne operacije. Različiti načini poslovanja na nekom
tržištu zahtijevaju i različite stupnjeve poslovnog iskustva i financijskih investicija.
U početku poslovanja na nekomu stranom tržištu poduzetnik se može osloniti samo
na izvozne aktivnosti kako bi stekao uporište na tom tržištu. Odluči li se za dugotrajniji i
značajniji izlazak na neko strano tržište, poduzetnik se može odlučiti za direktno strano
ulaganje ili pak udružiti kapital u međunarodno zajedničko ulaganje sa stranim partnerom.
30. 27
LITERATURA
KNJIGE
1. Albaum G., Strandskov J., Duerr E., Dowd L., 1994., International Marketing and
Export management, Addison-Weslley Publishing Company.
2. Andrijanić, I., 2001.,Vanjska trgovina, Mikorad, Zagreb
3. Haribson, J. R., Pekar, P., 1998., Smart alliances, Jossey-bass Publichers, San
Francisco.
4. Hill, W. L. C., 1998.,International business:competing in the Global Marketplace,
2nd edition, The McGraw-Hill Companies Inc.,USA..
5. Mlikotin-Tomić, D., 1986.,Ugovor o franchising, Zagreb.
6. Tipurić, D., Markulin, G., 2002.,Strateški savezi: suradnjom poduzeća do
konkurentske prednosti, Sinergija, Zagreb.
ČLANCI
7. Kotler, P; Gertner, D, 2002., Country as brand, product, and beyond: A place marketing and
brand management perspective, The Journal of Brand Management, Vol. 9, No. 4, pp 473.
8. Radošević, D., 1993.,Osiguranje I kreditiranje izvoza, Ekonomski pregled, br. 44,
Zagreb.
9. Deželjin, J., 1993.,Lizing I njegova isplativost u financiranju investicija,
Računovodstvo i financije, br. 10/93.
10. Momčilović, H., 2000.,Ugovor o trgovačkom zastupanju, RRIF, Zagreb.
INTERNET
11. Richardson, Amanda, 2001., New Technology Is Impacting Franchise Operations
and Profits, http://www.franchising.com/howtofranchiseguide/, (15.07.2011.).
12. Kotelnikov, Vadim, 2001., Strategic Alliances: Why and How To Build Them,
http://www.1000ventures.com/business_guide/strategic_alliances_main.html,
(02.08.2011.).
